Kritičko mišljenje

1975. godine jugoslavenske vlasti i formalno ukinuše sve gimnazije u državi. Profil obrazovanja u kojem dominiraše opća znanja i građanski sadržaji bijaše već trideset godina trn u oku avangardi radničke klase. Za izvršitelja vlastodršci odabraše bistrog težačkog sina, odlikaša imotske gimnazije i uzornog studenta prava, elokventnog karijerista i poluinteligenta; čovjeka idealnog za posao ukalupljavanja i usmjeravanja nabujale mladosti svih naroda i narodnosti Eseferjota (SFRJ) pod krinkom reforme školstva. Dovoljno inteligentan da se narodu, raji i pučanstvu učini pametnim, ali ipak ne dovoljno pametan da sam shvati koliko ga bezdano nalogodavci zavaljaše u kal; u blato od kojeg se za života, a i poslije njega, nikad više neće oprati. Polupametni reformator: idealan profil osobe koju vlast koristi kad nametanje vlastita ćeifa želi prikazati općim dobrom; i jučer i danas i sutra. I tako, gimnazije ukinuše pod izlikom da mladi ljudi trebaju s punoljetnošću steći zvanje i zanimanje s kojim se mogu uključiti u procese direktne proizvodnje i izgradnju samoupravnog socijalizma.

Gimnazija (lat. gymnasium, množina gymnasia, prema grč. γυμνάσιον: vježbalište) je naziv za općeobrazovnu školu drugog stupnja; općeobrazovna srednja škola. U Platonovo vrijeme u gimnaziji pored redovite tjelovježbe podučavaše mladež gramatici i glazbi. U XVII. stoljeću u Njemačkoj se gimnazijom nazivala vrsta srednje škole koja je imala karakter sveučilišta. Odredbom pruske vlade od 1812. gimnazijama su se proglasile one škole koje pripremaju učenike za sveučilište. Tu odluku prihvatile su i druge njemačke zemlje, zatim Austrija i Rusija. Pavlini su u Lepoglavi 1503. osnovali prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj. Pored naziva gimnazija održali su se i povijesni nazivi: lycée (licej) i collège u Francuskoj, public school i grammar school u Engleskoj, te high school u SAD-u. Pod utjecajem novovjekovnih humanističkih ideja stvoren je tip gimnazije kao općeobrazovne ustanove s pretežno klasično-humanističkom naobrazbom. Taj se tip gimnazije, mijenjajući ponešto svoju osnovnu strukturu, održao do danas kao klasična gimnazija u mnogim zemljama. Pored nje je već potkraj XIX. stoljeća nastala takozvana realna gimnazija, kojoj nastavni plan, za razliku od klasične, obuhvaća više prirodoznanstvenih predmeta, živih jezika i crtanje.

Ja sam u tom sustavu koji se više nije bagatelno nazivao vježbalištem, već visokoumno: centrom za usmjereno obrazovanje, stekao zvanje i zanimanje suradnika u nastavi. Te davne 1979. godine nitko u socijalističkoj nam domovini nije trebao suradnike u nastavi, pa smo htjeli, ne htjeli, morali nastaviti školovanja na fakultetima. Kada su devedesetih ponovo vratili gimnazije desetine tisuća suradnika u nastavi imali su zvanje s kojim se nigdje nije moglo zanimati. Danas, četrdeset godina kasnije, suradnici i pomoćnici u nastavi su tražena roba. Lani ih je bilo uposleno tri tisuće, a ove godine niti četiri tisuće pomoćnika neće biti dovoljno. Ovim tempom će ih za školsku godinu 2022./23. trebati osigurati gotovo dvanaest tisuća (brojkom: 12.000). Zabrinjavajuću činjenicu da strelovito raste broj invalidne djece kojima treba pomoć pri praćenju nastave ne može utješiti niti činjenica da bi se ovim tempom povećanja potreba za pomoćnicima u nastavi do 2030. godine moglo otvoriti 70.000 novih suradničkih radnih mjesta na teret EU proračuna. 2040. godine, ako je vjerovati izračunima, broj uposlenika za pomoć u nastavi mogao bi se popeti na fantastičnih milijun i dvije stotine tisuća zaposlenih (točnije 1,176.540) što bi u nekim projekcijama zaposlilo cjelokupni radni potencijal RH, te u potpunosti ostvarilo sadašnje neostvarene namjere za cjeloživotnim obrazovanjem stanovništva.

Ako ste sad pomislili da ponovo želim razvlačiti svoju omiljenu temu: obrazovanje, prevarili ste se. Danas (17. rujna 2019.) sam pohodio ovosezonsko predstavljanje programa Zagrebačkog kazališta mladih. z/k/m/. Lijep običaj da rukovodstva kazališta početkom sezone predstavljaju svoje nove uzdanice hvale je vrijedan. Okupe se gosti i novinari pa o tome napišu za svoje redakcije par riječi na predzadnjim stranicama tiskanih izdanja ili negdje na marginama Internet portala. Još vam daju i pripremljeni šalabahter o tome što bi valjalo napisati, a oni ljeniji među nama zaištu i e-verziju i eto ti članka po cut/paste metodi. Lagao bih kad bih rekao da i sam nisam pomislio urednika zadovoljiti prokušanom metodom.

Ipak, predstavljanje autorskog projekta Mi i oni Darija Harjačeka i Katarine Pejović čija će se premijera dogoditi u studenom odvratila me od te nakane. Uradak se bavi hrvatskom obrazovnom problematikom. Pored prvaka ansambla u predstavi učestvuju polaznici dramskog studija Učilišta ZKM-a izabrani audicijom. U ležernom, gotovo nonšalantnom, predstavljanju predstave u jednom je trenutku upotrijebljen izraz „kritičko mišljenje“. Gotovo bih se mogao zakleti u istom, ili bar veoma sličnom, smislu u kojem ga rabi gospođa Ministrica i njezini školnički gurui dok gostuju po televizijama. U značenju da današnja škola ne podučava dovoljno kritičko mišljenje već memoriranje suhih fakata i da bi djecu napokon trebalo početi poučavati da misle kritički jer ako to ne učinimo sada i odmah već sutra će sve otići u…

Svakodnevno sam u prilici pomagati mladim ljudima u izgradnji njihovih potencijala. Istina je, ima stvari koje ne razumiju; bolje rečeno još nisu uspjeli razumjeti. Dogodi se i da ne znaju ponešto što se meni čini nekako neprijeporno. Ponekad imamo sasvim drugačije poglede na iste stvari, čak i dijametralno suprotne, ali reći da mlade ljude treba učiti kritičkom razmišljanju je zapravo jedna velika bedastoća. Ne postoji drugačije mišljenje ili razmišljanje nego kritičko! Prvi puta kad vam dijete ručicom opali po žlici bljakaste hrane koju mu prinosite ustima uz negodovanje budite sigurni: dobro je razmislilo, spojilo sve raspoložive činjenice i kritički zaključilo da ono to sranje neće jesti. Ako vas ljute djeca koja vas ne slušaju, učenici koji su nepažljivi na satu ili studenti koji ne dolaze na predavanja vjerujte: nije to zato što ih je netko propustio poučiti ili uvježbati kritičkom mišljenju već je to zbog toga što ste se vi iz nekog razloga odlučili izuzeti iz kritičkog sagledavanja vlastitih postupaka, povjerovavši u svoju bogomdanost; vlastiti apsolut. Ljudski mozak ne može misliti drugačije nego kritički; a jednom kad prestane misliti uglavnom počne druge optuživati za to.

Znam, sada ćete reći kako to nije baš tako, kako su djeca lakomislena i povodljiva i nisu u stanju povezati i uvezati sve relevantne činjenice, ali to nije tako. Svaki čovjek od malih nogu misli kritički, i odlučuje baš onako kako mu njegovo kritičko mišljenje u danom trenutku nalaže. Kada bismo mogli djecu naučiti kritički misliti to ne bi bilo kritičko mišljenje već dogma: najispravnija, najpametnija i najtočnija od svih mogućih dogmi, ali samo dogma, ne mišljenje. Kad bi se moglo u školi poučiti kritičkom mišljenu i kad bismo to „gradivo“ baš svi jednako usvojili nastao bi svijet u kojem bi iščezla svaka kritičnost jer bi postala izlišna.

Svaki, pa i najlakomisleniji čovjek uvijek misli kritički, kombinira promišljanje s onim činjenicama s kojima raspolaže i s njima radi ono što najbolje zna i umije. A činjenice kojima raspolažemo nisu uvijek suhi knjiški fakti. To su ponašanja i obrasci koje učimo i od roditelja i od stranaca, od živih ljudi kao i od fiktivnih likova iz romana, filmova i kompjuterskih igara; iz novina, s televizije i od političara; s Interneta. Kritičko mišljenje koje bi se poučavalo u školama za svakdanji život bilo bi jednako korisno kao i pravila igranja šaha i vještina sagledavanja šahovske partije desetke poteza unaprijed. Kao što se zakonima ne može istrijebiti kriminal, tako se niti školom ne može pobijediti ljudska glupost. Bilo bi dobro da može. Ali ne može. Pogledajte samo oko sebe.

Vratimo se kazalištu. Oliver Frljić, umjetnički ravnatelj Europskog ansambla, predstavlja njihovu ovosezonsku uzdanicu: Vječni malograđanin. Još vječitijeg Ödöna von Horvátha. Svevremenska tema: fašizam u nastajanju. Koprodukcija Stuttgartske Drame, Novog Kazališta iz Varšave i Zekaema: Preispitivanje i anticipiranje Europskih realnosti; vrijednosti; nekad i sada. Sviđa mi se izraz preispitivanje. Gotovo sam siguran da bi moje anticipativno kritičko promišljanje istog moglo biti dijametralno suprotno od Oliverovog. No preispitivanje je dobar, permisivan izraz. Preispitivanje je sagledavanje istih stvari iz različitog rakursa koje samo može pomoći da mi bolje razumijemo njih, a oni bolje razumiju nas.

Bit će ove sezone još novih autorskih projekata i dramskih preispitivanja. Dvije, još uvijek mlade autorice, redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Solarić, bavit će se nastavkom svojih istraživanja vezanih uz nasilje. Nasilje u obitelji, rodno uvjetovano nasilje; U ime oca, u ime majke naziv je njihova komada. Istraživački teatar sigurno pomaže u boljem sagledavanju društvenih problema, a socijalno angažirane predstave ne moraju zbog toga biti lišene svog artističkog bitka. Bit će i predstava s potpisom slovenačkih kreativaca koji će se također baviti sagledavanjem socijalnih odnosa. Imam dojam da se svi nekako trude biti angažirani u propitkivanju teatarskih kanona u nekom suvremenom ozračju. Uglavnom mladi ljudi postavljaju i propitkuju neke stare teme. Tako je to u kazalištu. Vječni kanoni koje uvijek iznova valja preispitivati. Promišljati. Tako je to i u životu, ne postoji puno novih izazova; postoje samo inovativnija razumijevanja stare problematike u svjetlu novih okolnosti. Mnoge probleme danas shvaćam bitno drugačije nego jučer. Mijenjam svoje stavove, kritički mislim, pa mi se puno stvari danas čini drugačijima nego nekad, jučer.

Putujem do posla, danas imamo nekakvu sjednicu. Na radiju emisija Jezik i predrasude. Vele da je Sokrat bio veliki protivnik čitanja, jerbo ako čovjek može računati da je nešto zapisano više neće morati ništa pamtiti. Vježbati memoriju, čini se, Sokratu bijaše jako značajna aktivnost u odgoju i obrazovanju. Danas se brinemo jer djeca kao ne čitaju dovoljno. Očajavamo što bubaju činjenice. Očajavamo zbog stvari koje bi usrećile mudrog Sokrata, da je danas još živ.

Možda je ipak vrijeme da popustimo malo. Ljudski je mozak puno fleksibilnija tvorevina no što je u svojim strahovima zamišljamo. Znam neke ljude koji nisu išli u školu. Ispadoše sasvim dobro. Poznajem ih još mnogo više što su u školu išli nevoljko i što sakupiše jezera sati izostanaka. Niti kod njih nisam primijetio odsutnost kritičkog mišljenja, dapače, kod nekih je ono čak izuzetno dobro razvijeno; možda samo malo nekonvencionalno i neuniformirano kao kod ustaljeno izobražena svijeta. Mada ni škole a priori ne moraju biti loše. Naročito one glazbene. Svjedočim da su studenti koji su prošli torture vježbanja instrumenta pored samodiscipline zavidno razvili i misaonost u izvan glazbenim područjima. Dobro je dijete upisati i na balet ili nekakvu tjelovježbenu zanimaciju. Ne biste vjerovali koliko fizička aktivnost stimulira kritičko mišljenje. Upišite djecu u neko teatarsko vježbalište. Kazalište je spoj pokreta, riječi i glazbe, potpuno nalik onom što je Platon želio podučavati mladež u gimnaziju. Učilište zkm-a jedno je takvo mjesto. Škola dramskih, plesnih i lutkarskih umijeća. Možda jednog dana i vaši klinci nastupe u nekoj premijeri. No ta snobovska ambicija nije najbolje što se može dogoditi. Pokret, glazba i izgovorena riječ učinit će više za kritičko mišljene vašeg potomstva nego sve reforme reformiranih škola. Ako mislite da, po sjećanju ću citirati komentatoricu Petog dana Mariju Selak, šaljući svoje mladunce torbi lakih kao perce u školu u kojoj će se dobro provoditi pa vrnuti doma sretni i u konačnici mudri poput Aristotela, u velikoj ste zabludi. Neće! Kao što ne postoji mišljenje koje nije kritično, tako ne postoji niti nauk koji se stiče lako i bez muke.