Autor: Aleksandar Olujić
Danas prosvjeduju prosvjetni radnici.
U Zagrebu, na Markovom trgu, Premijeru pod prozorom čuju se stihovi:
…da li zbog dosade
ili zbog navike
bojiš se na kocku staviti srce
možda se sve dogodi
možda se sve pojavi
samo od sebe
pokreni se, izmjeni se
dok ne pokušaš
nećeš saznati
tko si zapravo ti
pokreni se, izmjeni se…
(Goran Bare & Plaćenici ‘Pokreni se’)
Učiteljima je dosta. Dosta ignoriranja, dosta preskakanja, dosta im je toga da ih se gleda kao trošak, kao gomilu koja ne privređuje već samo siše sisu državne blagajne, dosta im je da su prvi na listi kad treba rezati a nema ih na listi onda kad se oduzeto treba vratiti, dosta obećanja kako će dobiti svoje kada dođe neko drugo vrijeme
Dosta im je reformi i reformatora, neiskrenih osmijeha i praznih obećanja, crnih limuzina i crvenih fotelja. Učiteljima je dosta društva u kojemu je normalno da se ne cijeni znanje, obrazovanje, poštenje, rad, zalaganje, pristojnost, uljuđenost. Dosta im je baba i stričeva, stranačkih iskaznica, kumova i dogovora ispod žita.
Učiteljima je dosta gledanja svojih učenika u autobusima za München, Rotterdam, Malmö…
Učitelji su siti svega onoga čega su siti i građani ove zemlje.
…o Boze čuvaj ti naše golubove
i sirotinju
jer bogati se i onako
za sebe pobrinu…
(Prljavo kazalište ‘Lupi petama’)
