Iskreno govoreći, za razliku od velikog broja Hrvata, nisam baš ljubitelj opere. Nisam kao većina Hrvata koji operu ljubi ne samo u svečanim prilikama i na kazališnim daskama već i na najobičnijim, svakodnevnim mjestima. Recimo: subotnje poslijepodne. Utakmica. Muško druženje uz pivo i nogomet. Gledati tekmu voljenog nogometnog kluba a usput ga ne bodriti skladnom muško-zborskom izvedbom pjesme iz, svakom Hrvatu, omiljene opere: Nikola Šubić Zrinjski, bilo bi svetogrđe. „U boj. U boj.“ Pa se onda umjesto mača iz toka povuče dugi srk Piva iz limenke. „Za narod svoj!“
Poslije utakmice, navečer, naravno subotnje kupanje. Zavaljeni u toploj kadi nakon što vam je žena nasapunala i oprala leđa prikupljate energiju za najljepše moguće zatvaranje radnog tjedna: subotnji seks. Dok topla voda otapa sve naplavine lošeg što se zbilo u proteklom tjednu u srcu vam zvone stihovi s kraja pjesme akademika Franje Markovića, profesora filozofije i estetike, napisane daleke 1866. godine, a koju je Ivan Zajc tako lijepo uglazbio i uklopio u Operu svih opera:
Za dom, u boj, za dom u boj!
Za domovinu mrijeti kolika slast!
Prot dušmaninu! Mora on mora past’!
Sfriškani vodom i okrjepljeni operom, lagani poput perca, zavlačite se ispod pokrivača i znadete: ako vas ne savlada san večeras će biti i strasti i slasti. Sve za dom. Ništa neće past’! Spremni čekate najvoljeniju da zgotovi večernju toaletu. Potpuno Spremni.
Kao što već rekoh: ja ne ljubim operu. Nekako mi je to sve skupa previše. I glazba i pjevanje i libreto, i gluma i šminka i kostimi, pa onda, na sve to dodaju još i ples. Previše je to umjetničkih elemenata da bi se sve skladno i oko ugodno i uhu ugodno sklopilo. Ipak najčudnije mi je od svega kad punašne operne dive igraju mlađahne umiljate i naivne djevojke koje svi nekako zamišljamo vitkijima i manje proždrljivima. Istina danas stvari stoje puno bolje nego u mojoj mladosti jer sve su češće operne dive prekrasna glasa i vitka stasa, ali u davna vremena kad su mene svikavali na operu to nije bilo baš tako.
Na svu sreću moje mišljenje o operi je potpuno irelevantno. Imati Nacionalnu operu stvar je ne samo prestiža već i razlikovanja kulturnih naroda i nacija od onih koji taj visoki stupanj uljuđenosti još nisu dosegli. Stoga je od velike važnosti kada je i kako nastala prva nacionalna opera. Narod koji ljubi operu, nosi je u srcu i vazda mu je na usnama sretan je narod. Takav narod ima velikih izgleda preživjeti i doživjeti mnoge trenutke Slave. Narod koji nema svoju operu u velikoj je opasnosti od pogube i nestajanja; gubitka države. Kao što se to već i događalo; na primjer Jugoslavenima, Čehoslovacima, Kataloncima, i drugima kojima je sve bilo važnije nego usaditi ljubav narodu za glazbu, lijepo pjevanje i operu.
Prva hrvatska opera: Ljubav i zloba hrvatskog skladatelja Vatroslava Lisinskog praizvedena je 28. ožujka 1846. godine u Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu; deset godina nakon nastanka Glinkinog Susanjina i dvadeset prije Smetanine Prodane nevjeste. Tako su Hrvati, nakon Rusa, postali drugi slavenski narod u Europi koji je dobio nacionalnu operu. Članovi ilirskog pokreta dugo su se vremena bavili mišlju da netko napiše hrvatsku operu po uzoru na prvu slavensku nacionalnu operu Život za cara (Ivan Susanjin) Mihaila Glinke. Mladi Lisinski, autor glazbe za budnicu Prosto zrakom ptica leti činio se pravim izborom. Libreto, prema zamisli Alberta Ognjana Štrige, napisao je Josip Car, zatim ga je preradio Dimitrija Demeter (koji se poslije navodi kao autor libreta), a instrumentaciju je dotjerao J. K. Wisner Morgenstern, glazbeni učitelj Lisinskog. Kad je djelo bilo gotovo, Lisinski i Demeter obratili su se 27-godišnjoj Zagrepčanki Sidoniji Erdödy Rubido, glazbeno školovanoj u Beču, koja je preuzela naslovnu ulogu Ljubice i otpjevala je na praizvedbi te na četiri reprize u ožujku i travnju 1846. Nakon toga, Erdödy Rubido nije više javno nastupala, a u povijesti je ostala zabilježena kao prva hrvatska operna pjevačica.
Danas je više nego lako nešto naučiti o operi. Ako vam se domaće emisije o operi čine nevjerodostojne zbog evidentnog pomanjkanja muzikalnosti kod njihovih voditelja pokušajte sa sjajnom serijom Ramona Gener Sala This is Opera (To je opera). Da su Katalonci imali takvog poznavaoca opere prije dva-tri stoljeća onda njihova državotvornost danas ne bi bila upitna. Ovako, ostaje im se samo uklopiti u širu, španjolsku zajednicu jer bezsluhi Pučdemoni, sve da ih je i tisuću, nikad neće od Bruselja isposlovat nikakve državnosti. Državnost se brusi i kali u operi. I stječe u Operi. Sve ostalo su tlapnje i pusta nadanja.
Evo, gluho je doba noći, baš sam na polovici drugog čina Ljubavi i zlobe. Prvi čin sam odslušao pišući prethodni tekst. Mladen Tarbuk uistinu je glazbeno upristojio partituru natrpanu stoljetnim prepravkama originalna djela. Sve skupa je slušljivo. Malo pompozno i pretenciozno ali takvi smo mi Hrvati. Volimo sebe sagledavati značajnijima i boljima no što uistinu jesmo. I to je ok. Tko će nas cijeniti ako ne poštujemo sami sebe. Ipak veće glazbene senzacije ja ne osjećam. Može se čovjek prisiljavati na svašta ali, kao što već rekoh, ne ubrajam se u neke obožavatelje opernih uradaka. Nije mi to lako priznati, ali tako je i s tim moram živjet’.
Zvuk u slušalicama nadjačava lavež pasa iz susjedstva. Susjedina kujica koju ova obično zove „Moja Ljubica“ se tjera, pa je po noći ophode psi iz susjedstva. I ne samo iz susjedstva. Dolaze i oni od preko pruge. Bit će da je neka gužva oko toga s kim će se večeras Ljubica pariti. Po zvuku će biti da su se uhvatila dva psa u koštac pa jedan skiči poput tenora Vukosava dok onaj drugi potiho reži nižim timbrom, nižim i od Obrenovog baritona. Pohvataše se junaci oko Ljubice pa će za dva mjeseca biti mladih mješanaca. Sve će biti dobro! Samo, ne daj bože da se Hrvatski ovčar susjeda s početka ulice otkinuo s lanca i dohvatio s onim polu-labradorom što su ga susjedi preko puta doveli iz Bosne. U tom slučaju će sutra opet slavjenoserpski portali osvanuti prepuni zgražanja nad međunacionalnim odnosima u Lijepoj Našoj. Već vidim naslove: Ekstremnodesničarski cucak napao antifašističkog ćenu na nacionalnoj osnovi. Ustaška kučka provocirala povratnike! To nije dobro. Skidam slušalice. Dosta mi je opere za danas. Izlazim na balkon. Podviknem u mrak. Lavež prestaje. Stojim i zurim u noć. Ništa se više ne čuje. Bilo bi dosta opere za danas. Idem spavati. Sutra je novi dan. Prilika za novu akciju Opera; svježi propagandni rat. Još jedna prilika za raspačavanja novih paketa desničarske „ljubavi“ i ljevičarske „zlobe“ po medijima i portalima.
