Jozo Nikolić ‘Moj vuk’

0
Foto: screenshot

Jozo Nikolić

MOJ VUK

 

Živio sam u brvnari na kraju sela koju je sagradio moj sin. U nju sam preselio svoju starost. Sin je trebao dolaziti i odlaziti. U početku je to bilo tako. Donosio mi je svoju iznošenu odjeću i obuću, svakodnevne potrepštine. Kasnije se počeo jadati. Govorio je da ga umara oštar zrak, da ga usporava, da mu ljepota krajolika muči osjetila, da ga bole oči, da mu zuji u ušima.

Najviše mu je smetala monotonija i lijenost sela. Seljaci bi se trebali češće prati, barem vode ima dovoljno. Smetalo mu je što iz njih mora izvlačiti svaku riječ, što s njima, zapravo, nema o čemu razgovarati. Žene koje su se skrivale od muškaraca smatrao je divljakušama.

Njegovi dolasci su se prorijedili pa prestali.

Suseljani nisu podnosili povratnike iz grada. Pozdravljala su me, i tek tu i tamo, prozborili po koju riječ. Dani su se sporo vukli, kao umorni seljaci koji su se s mrakom vraćali u selo.

Noć je bila crno mučilište. Molio sam da dan što prije svane, noć da što kasnije prebaci preko sela poderan prekrivač.

U jedno šiljato jutro moju brvnaru je probušili otegnuto zavijanje. U dvorište mi se uselio vuk. Bez poziva, bez dopuštenja. Kao lopov koji je došao porobiti kuću. Otškrinuo sam ulazna vrata. Zavijanje je prestalo. Vuk je mahao repom, gledao me poluzatvorenim očima. Činilo mi se da nije ratoboran, opasan, da mu je kao i meni  potrebno društvo. Bacio sam mu komad mesa. Pojeo je i kosti.

Činilo se da nema namjeru otići, da je u mom dvorištu našao neko svoje smirenje, ostvario neki svoj vučji cilj.

Otišao sam u grad kupiti mu meso. Nadao sam se da ću sresti sina. Otišao sam i kucao na njegova vrata. Kuća je uzvraćala prazninom.

Grad je jedva čekao da odem, da me ispljune kao krvav ugrušak.

Selo je proključalo. Svi su pričali o mom vuku. Nisu me više ni pozdravljali,

Gađali su me ljutitim, prijetećim pogledima. Bojali su se da će im vuk činiti štetu, da će stradati njihove ovce, janjići, jarići, pilići. Počeli su učvršćivati svoje ograde, sjekire su stalno bile pred vratima.

Vidjeli su kako vuku dajem meso koje sam donosio iz grada. Selo se primirili. I dalje su me izbjegavali. Za njih sam bio ludi starac iz grada.

Vrijeme je dolazilo i prolazilo. Dani su se uvlačili u rupe noći i izlazili iz njih kao nazebli miševi.

U dvorištu se pojavilo još vukova. Pojeli bi sve što sam im bacao. Po cijeli dan su ljenčariti iza brvnare.

Noću su ostali odlazili, ostao bi sami moj vuk. Postao mi je drag, ostali su bili smetnja i prijetnja.

Trebalo mi je sve više mesa. Moja mirovina je to teško podnosili. I vukovi su počeli pokazivati prve znakove nezadovoljstva. Po cijeli dan su zavijali, grizli se, otimali jedan drugome komade mesa. Usta su im bila nepresušni bunari.

Seljaci su počeli pronalaziti rastrgana životinje.

Kazna sela se počela zgušnjavati. Podgrijavala ju je mržnja.

I vukovi su mi nešto opasno pripremali. Zavijali su sve žešće, slina im je curila iz usta, motrili su me svojim zažarenim, žutim očima. Čekali su pogodan trenutak, stvarali krug oko mene.

Prvi je na mene nasrnuo moj vuk. Slijedili su ga ostali. Zabadali su u mene svoje oštre zube, kidali komade mesa.

Probudila se njihova vučja ćud.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here