Anđeli su veoma moćna bića. Gotovo savršena. Zapravo baš toliko savršena koliko se savršen može biti u ovom nesavršenom Svemiru s Početkom i bez kraja. Kao dijete baka nas je prije sna smirivala molitvom Anđelu Čuvaru:
Anđele čuvaru mili
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju
čuvaj mene noću, danju.
Osobito pak me brani
da mi dušu grijeh ne rani…
Dijete k’o dijete; nemaju djeca na dušama prevelika tereta da bi se o njem prije spavanja razmišljalo. Tu i tamo tek koja nepodopština koju, sigurni su, sutra više neće ponoviti. Već iza četvrtog stiha obuzeo bi me smiraj. Mirnoća prije sna. Jer san je izazov i dobro je znati da netko nad tobom bdije i pazi i kad si ranjiv i nespreman za noćne košmare. Nakon jedne noćne more, bunila izazvanog visokom temperaturom od cjepiva protiv velikih boginja obećao sam, sam sebi, da ću u budućnosti uvijek sanjati samo lijepe stvari. I eto, već preko pedeset godina, to mi, i mom Anđelu Čuvaru, uglavnom dobro polazi za rukom.
Posljednja epidemija velikih boginja u Europi izbila je u Jugoslaviji 1972. godine. Zbila se kada se muslimanski hodočasnik iz Prizrena vratio s hadžiluka na Bliskom Istoku, gdje je došao u dodir s virusom. Zaraza se prenijela na 175 ljudi, od kojih je 35 umrlo. Pogođena je bila beogradska bolnica, gdje se bolesnik nakon pojave simptoma prvotno javio. Na samom početku bolest nije bila dobro identificirana, ali nakon što je ispravno prepoznata vlasti su proglasile izvanredno stanje, uvele prisilnu karantenu u cijeloj državi, strogo ograničivši bilo kakvo kretanje stanovništva. Provedeno je masovno cijepljenje svih stanovnika, bez ikakvih iznimaka. U pomoć je pozvana i Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization, WHO). U dva mjeseca je epidemija bila nadvladana. Ograničenja su potrajala još neko vrijeme nakon pojave posljednjeg zabilježenog slučaja bolesti. Prema ovom događaju snimljen je i film: Variola vera.
Nemam dobro mišljenje o doktorima opće medicine ili kako ih danas zovu obiteljskim liječnicima. Ukoliko se ne slažete sa mnom vi ste sretan čovjek, ali ja nikad nisam imao sreće imati dobrog obiteljskog doktora. Najviše me iritira kod obiteljskih liječnika onaj ispitivački pogled, kao da vas prvi put vide, a već ste im godinama na platnom spisku, pa umjesto da zavire u vaš e-karton počinje mučno ispitivanje o familijarnim falingama i boleštinama koje vam nasljedno prijete. Ja imam uigrani mini monolog o svojem medicinskom nasljeđu koji moj doktor uredno nepažljivo odsluša praveći se da je u nekom svom važnom poslu, kao upisuje nešto, ali sve to se uvijek negdje do idućeg posjeta zagubi, pa naša mala predstava ide svaki put iz početka.
Jednom sam imao sreće da je mog obiteljskog liječnika mijenjao neki mladac za kojeg bi čovjek pomislio da nije dotjerao niti do druge godine medicine, ali jako sam se prevario. Kad sam ušao u ordinaciju nije mu trebalo sve ab ovo objašnjavati, sve je znao i kakve uputnice treba napisati i kakva mi je terapija. Osjećao sam se potpuno medicinski gol pred tim mladcem. To je bilo jedan jedini put u životu. Taj mladić vjerojatno sada ima neku „pravu“ specijalizaciju, a o liječnicima sa specijalizacijom imam jako dobro mišljenje i mogao bih ovdje, na svoju nesreću nabrajati desetine njih koje sam upoznao, a koji su na moju sreću izvrsno radili svoj posao.
Zato ja biram osobnog liječnika prema kvaliteti njegove medicinske sestre. Ionako je ona jedina koja vam u ambulanti obiteljske medicine može pomoći. Ako ne pravac Hitna. Svojevremeno je bilo pokušaja da se ljude odvikne od odlaska u Hitnu, ali ljudi nisu blesavi. Ako ste samo hipohondar željan društva onda su vam mjeritelji tlaka sasvim dovoljni, ako pak imate stvarnih zdravstvenih problema onda je najbolje preko Hitne; nažalost ma gdje živjeli u Hrvatskoj prva dobra Hitna je u Zagrebu, sve ostalo je imitacija žurne medicinske skrbi. Ako imate nesreću da ste kronični bolesnik onda je vaša medicinska sestra najvažnija osoba u nastavku života. Srećom produljenje recepta možete napraviti i telefonski. Službeni telefon obično morate nazivati satima, stoga mi je sestra Marija dala broj svog mobitela. Redovno bi se čuli svaka tri mjeseca. I ne, nije sestra Marija bila samo ljubazna i brza u obavljanju svog posla. Sestra Marija znala je savršeno precizno i bez podlijeva izvaditi krv iz mojih duboko skrivenih vena. Ne kaže se uzaludno: „Kad spasiš jedan život, onda si heroj, kada spasiš stotine života, onda si medicinska sestra.“
Pokušavam produljiti svoj ponavljajući recept. Fiksni telefon u ordinaciji opet je, kao i obično, postojano zauzet. Ništa zato, zvat ću sestru Mariju:
– Birali ste broj koji se ne koristi. – Valjda sam nešto pogrešno utipkao?
– Birali ste broj koji se ne koristi. – ???
– Birali ste broj koji se ne koristi. – I po treći put uporno progovara glas s telefonskog automata.
27. listopada 2018. u 15:40 sati na državnoj cesti DC1 dogodila se prometna nesreća. Prema očevidu, vozač autobusa pokušao je obići Volkswagen Caddy. Nije uspio te ga je u povratku u trak udario i izbacio s ceste. Autobus se od udarca zanio, prešao u suprotni trak i udario u Jeep koji je vozila 45-godišnjakinja. Preminula je na mjestu.
Anđeo čuvar sestre Marije tog subotnjeg poslijepodneva nije dobro obavio svoj posao. Nije moje da se miješam u Božja posla i anđeoske programe, ali nije mi baš razvidno zašto dobre i drage osobe dobivaju nepribrane anđele čuvare dok budaletine, koji iz obijesti skaču s mostova i čine različite druge pizdarije, imaju sreću pa ih čuvaju oni najbolji zaštitari iz nebeske sfere. Nedokučivi su putevi Gospodnji!
Niti vojnik Josip nije imao najvještijeg anđela čuvara. Bar ne dovoljno vještog da ga uspješno sačuva u teškim i složenim vojničkim iskušenjima. Vojnici bi trebali imati najbolje od najboljih anđela čuvara. Vojnici u misijama i sami su čuvari i branitelj od zala, pa bi bilo nekako najpravednije da ih čuvaju oni najspremniji božji poslanici. Ali što ćemo? Čovjek snuje, Bog odlučuje! Vjerujem u anđele; pa nam ostaje uzdati se u Istine posljednja četiri stiha molitve anđelu čuvaru na koje kao djeca ne obraćasmo baš previše pozornosti.
Anđele čuvaru mili
svojom snagom me zakrili.
Prema Božjem obećanju
čuvaj mene noću, danju.
Osobito pak me brani
da mi dušu grijeh ne rani.
A kad s ovog svijeta pođem
sretno da u nebo dođem,
da se ondje s Tobom mogu
vijekom klanjat dragom Bogu.
