Jozo Nikolić
DON QUIJOTE IZ MOG SOKAKA
Bog prvo čovjeku stvori tijelo, a potom mu udahne dušu.
Stvarajući mog mladog susjeda, ili je zabrljao redoslijed, ili je sve uradio pogrešno. Ili Bog u svemu tome nije imao svoje prste.
Možda je to sve učinila samoća, neprihvaćanje, poruga, neuvjerljiva osuda, neznanje.
Imao je ogromnu glavu, široka ramena, lopataste šake, mršave, duge, krive noge. Jedna polovica tijela se rugala drugoj. Malo tko je s njim razgovarao, svi su govorili o njemu. Bile su to neslane šale, ruganje, potiranje svega ljudskog u njemu. Roditelji su se pred njim pretvarali u crne bedeme šutnje. Naređivali su mu, pazili da nijedna riječ ne bude suvišna, da svaka ostane šuplja i beznadna.
Obavljao je najteže poslove. Nikada se nije jadao, rekao da mu je teško, nikada nije ukazao na njihovu hladnoću i nemilost.
Klupko se počelo odmarati u vrijeme jedne jutarnje mise, dok je trajala propovijed. Svećenik je svake nedjelje imao novu žrtvu. Siromašni seljaci su se prepoznavali u njegovim riječima. Bogate se nije usudio blatiti. Često je odavalo ispovjedne tajne.
Promatrao sam mladićevo lice. Pretvaralo se u krvavu krpu. Cijelo tijelo mu se treslo.
Skočio je na oltar, odgurnuo svećenika.
Iz njegovih usta su tekle riječi, teške i osuđujuće. Nikada do sad nije izgovorio toliko riječi. Neki ga nikada nisu čuli da govori. Rekao je da je svećenik lažljivac i hulja, da blati, siromašne, a štiti bogate, da mu ni ispovjedaonica nije sveta, da nagrđuje sveta mjesta.
Muškarci su navalili na njega, grizli mu tijelo tupim udarcima.
Zadnji je u njega utisnuo svoj poderani opanak njegov otac.
Zid između njega i susjeda se podebljao. Sjeme nijemosti je plodilo selo.
Na kraju sela je živjela udovica koja je sama okopavala svoju škrtu njivicu. Bogati, bahati susjed je u nju puštao svoje svinje. Pohlepne, proždrljive svinje bi izrovale njezin trud, pretvarale njivicu u blato i glib.
Mladić se oboružao drvenom palicom, obuo gumene čizme i krenuo spasiti što se spasiti može. Kasno je došao, zadovoljno roktanje je objavilo završetak posla, uvilo udovicu u crnu plahtu još većeg siromaštva.
Lupao je palicom po svinjama, razbijao im njuške, lomio noge.
Iste večeri su ga pretukli dvojica krupnih, surovih mladića. Danima je ležao pod kruškom u dvorištu
Cijelo tijelo ga je boljelo, ali mu je dušu oplakivala neka umirujuća blagost, vjera da poraz može biti i pobjeda ako se u to čvrsto vjeruje.
Evo još jednog podviga našeg Quijotea.
Gorjela je susjedova kuća. On je prvi ugazio u plamteću neman. Skupilo se cijelo selo. Muškarci su zasipali kuću ne jakom vodom, žene su naricale.
Krov je, poput ogromne, pregrijane bakrene tepsije lupio na zemlju.
Žareće iskre su se ubadale u ljudska tijela. Sve se pretvorilo u pakleni ples.
Mladića nitko nije ni spominjao, ni tražio. Neki su kasnije pričali da ih je baš on izvukao iz paklenog ognja.
Na zgarištu su pronašli njegove pocrnjele kosti.
