Jozo Nikolić

NOVI RASKOLJNIKOV

 

Sanjao sam snove u nastavcima. Jedni su bili pamučasti i vedri, kao krilo leptira, drugi tmurni i teški kao jesenski oblaci natopljeni kišom. Neke sam odmah zaboravljao, drugi su mi se poput ježevi bodlji zabadali u život. Po tko zna koji put, čitam roman Zločin i kazna F. M. Dostojevskog. Glavni lik Raskoljnikov mi ne izlazi iz glave. Dostojevski se duboko upetljao u klupko njegovih živaca, ja još nisam uspio posložiti sve kockice njegovog mozaika. Proganjao me je njegov lik i danju i noću, rušio moje moralne norme koje sam dugo gradio i učvršćivao.

Zadnji moj san me zgrabio kao jastreb nejako pile i spustio u Petrograd. Nisam znao u koje će me vrijeme uvući: u vrijeme sadašnje, u vrijeme prije zločina ili vrijeme poslije njega. Kada bih mogao snu naređivati, izabrao bih vrijeme prije zločina. Sve je u glavi glavnog junaka: njegov život, slika Rusije, mostovi među ljudima, osjećaji, dvojbe, sumnje, pripreme za zločin, planiranje. Zločin traži dinamiku, kazna je ustaljen čin. Rijetko se što mijenja: ona se izrekne i gotovo.

Došao sam i ostat ću koliko god bude trebalo. Zaboravit ću obilaske znamenitosti. Već sam ih ranije vidio: Ermitaž, Crkva Kristovog uskrsnuća, Zimski dvorac. Teško je zaboraviti prelijepi Piter. Ključ svoga dolaska mogu pronaći samo u petrogradskim predgrađima. U mračnim, pretrpanim ulicama, u prljavim pučkim kuhinjama/restoranima. Tamo gdje je brojao svoje nesigurne korake uprte u zločin, zatirao dvojbe.

Hvala Bogu, moj san me je uveo u vrijeme prije počinjena zločina. Odveo me tamo gdje ću pronaći Raskoljnikova.

Bilo je podne. Dan je bio bijel kao ovčje mlijeko.

Vidio sam ga u prljavoj, zamućenoj pučkoj kuhinji. Sjedio je sa kržljavim starcem koji mu je zalijepio slinava usta na uho i pričao mu svoju pijanu priču. U Rusiji pijanci nisu veseli, oni piju tugu.

Došao sam i drugi dan. Sjedio je sam za rasklimanim stolom. Platio sam mu votku i rekao da želim s njim razgovarati. Odgovorio mi je da je loše vrijeme za priču, da je bolestan, da mu živci titraju kao žice na balalajki.

Na zgužvanom papiru napisao sam nekoliko pitanja, stavio ih pred njega na stol i zamolio ga da ih pročita. Nadodao sam da ću navratiti opet, volio bih da mi odgovori na njih.

Dolazio sam svaki dan, on kao da je u zemlju propao.

Kad sam već izgubio svaku nadu, ugledao sam ga kroz staklenu mutninu.

Sva pitanja koja se mogu postaviti, postavio je već Dostojevski. Mene su zanimala samo neka od njih.

Davao je neuvjerljive odgovore, pokazivalo nesigurnost, lomile su ga dvojbe, stezao strah. Rekao mi je da mu se čini da on time ne upravlja, da se sve ključno događa izvan njega, da će sve biti onako kako je odredio usud. Nadodao da je napisao članak koji će objaviti u nekom stručnom časopisu i zamolio me da ga pročitam. To je onaj članak u kojem dijeli ljude na važne i nevažne.

Pokušao sam ga odgovoriti od toga.

Ako učini to što je naumio, taj članak će biti utaban put kojim će istražitelji doći do ubojice. Da mi to sve liči na kažnjenika koji donese uže koje će mu krvnik zategnute oko vrata.

Nastavili smo razgovarati.

Kad mi se učinilo da razmišlja o odustajanju, pojavilo se još jedno majčino pismo.

Ono je prevagnulo.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here