Na 43. danima satire Fadila Hadžića odigrana je i posljednja predstava. U nedjelju 16. lipnja 2019. s prolomom oblaka spustio se zastor na posljednju predstavu: Brodolomke, kazališta Moruzgva iz Zagreba i Ludens teatra iz Koprivnice.
Svatko u kazalište dolazi po svoj dio kolača. Neki zbog priče, neki zbog atmosfere. Neki vole pogledati svog omiljenog glumca ili glumicu. Neki dolaze u kazalište jer su im to prijatelji-ce preporučile. Jedni u teatar idu da bi se do sita nasmijali, drugi pak više vole misaonu i slojevitu fabulu pa onda danima razvlače predstavu u mislima u potrazi za skrivenim kodovima i porukama. Ima i onih koji u kazalište idu jer su dobili gratis kartu, a ima i onih koji žele biti viđeni u društvu koje se obično lijepo obuče i našminka; osobito na premijerama. Ima onih koji vole cjepidlačiti oko svake falinge koju na predstavi uoče, a ima i onih bez kriterija kojima je uvijek sve dobro i super. Svejedno je u koju vrstu gledatelja spadate, jedino što je uistinu važno je da s vremena na vrijeme odete do teatra, odgledate predstavu do kraja; zaplješćete glumcima. Poslije se čovjek u pravilu osjeća bolje, vidljivo je to na licima gledatelja koji izlaze iz kazališta. Poneki od njih poslije postanu nijansu bolji ljudi; možda se i vama koji put posreći. Za one koji ostaju iza zavjese ne brinite. Oni svaki puta budu bolji, pa predstave igraju sve dok im dostaje snage za ulogu u koju se presvlače. Ako dobiju veći aplauz bit će sretni, ako aplauz bude mlak pokušat će nešto popraviti do iduće predstave.
Predstava Brodolomke prema ideji i predlošku Ane Maras Harmander i u režiji Krešimira Dolenčića nije samo priča o alkoholizmu nego je i okvir kojim je istaknuta ljudska, odnosno ženska krhkost. Četiri posve različite žene primorane su suočiti se s istim problemom, alkoholom. Terapija plesom koju vodi ništa manje osebujan bivši ovisnik povezat će te živote u statistički gotovo nemoguću kombinaciju. Terapijska izolacija predstavlja pusti otok na koji su nasukane putnice s različitih brodova, a premda ne pripadaju istoj floti, sudbine ovih brodolomki nose prepoznatljive probleme, jer alkohol kao sredstvo utjehe samo je posljedica krize društva u kojemu je žena danas suočena s previše izazova, predrasuda i intimnih pitanja. Četiri vrsne glumice i jedan glumac, kroz situacije pune gorkoga humora, glazbe i plesnih brojeva, publiku vode na putovanje od naizgled nespojivih krajnosti do priče o prihvaćanju, razumijevanju, prijateljstvu i oprostu.
Brodolomke su dobra predstava. Ne zato što ja tako kažem već što je većina, uglavnom Ženske publike bila zadovoljna, pače oduševljena. Predstava ima ženski štih koji nose četiri glavne protagonistice, Daria Lorenci Flatz, Sanja Milardović, Ecija Ojdanić i Anita Matić Delić, ali niti muška komponenta nije izostala; Luka Petrušić svojom vještinom pokriva bar još jednu mušku rolu. Iako se na pozornici cijelo vrijeme priča o pijenju, nema pretjerane konzumacije obojanih tekućina kao u nekim sličnim predstavama gdje mi gotovo bude žao glumaca poslije natakanja ogromnim količinama vode. Na pozornici tijekom predstave također nije zapaljena niti jedna jedina cigareta. Od svih poroka jedino psovki ima u neograničenim količinama, što je sasvim u redu s obzirom da bi ciljana populacija gledatelja trebala biti dvaput punoljetna. Iako je sam tekstualni predložak relativno tanak uz prisustvo brojnih prvoloptaških fora, sve skupa je jako dobro utopljeno u veoma brzom pretapanju događanja pa se manjkavosti fabule niti ne osjete. To vjerojatno treba zahvaliti dobroj režiji. Tako tih 100 minuta predstave prođe u trenu, što se opet ima zahvaliti izvanredno kompaktnoj glumačkoj postavi koja uz minimalne scenske i kostimografske transformacije uspijeva dočarati lijepu plejadu likova.
Iako se predstava čini veoma uvježbana za pohvaliti je i elemente improvizacije, osobito onu u kojoj je zvuk groma legao u tekst baš na pravom mjestu, te par reakcija na tutnjavu jake kiše po krovu koja je definitivno ovu nedjeljnu predstavu učinila jedinstvenom.
Ja osobno, a niti u bližoj okolini, još nemam problema s prekomjernim ispijanjem alkohola, ali svi znamo da je taj problem u ovim našim podnebljima veoma prisutan. Posebno među javnim osobama čiji je posao scenski nastup. Riječ muzičari u Bajaginoj pjesmi sasvim bi se lijepo mogla zamijeniti riječju glumci:
Muzičari koji piju nikad nisu patili od treme.
Muzičari koji piju nikad nisu stizali na vrijeme.
Muzičari koji piju nisu patili,
popili su i suviše da bi shvatili.
Muzičari koji piju nikad nisu patili od treme.
Muzičari koji piju imali su hiljadu vrlina.
Muzičari koji piju nikad nisu znali gdje je bina.
Ali oni nisu zato patili,
popili su i suviše da bi shvatili.
Muzičari koji piju nikad nisu znali gdje je bina.
Hoće li ova predstava imati terapijski učinak kao što ples ima terapijski učinak na protagonistice u ovoj predstavi? Hoće li predstava od nekog sklonog piću napraviti trezvenjaka? Teško je u to povjerovati, no nekome tko je bar u dijelu svjestan svog problema može pomoći da se na humaniji način suoči s tim pitanjem.
Kako bilo da bilo draže mi je vidjeti trijeznog glumca koji glumi da je alkoholiziran nego alkoholiziranog glumca koji se pravi da trijezno igra svoju ulogu. Davnih osamdesetih godina bio sam svjedok pretjerano alkoholiziranog, da baš ne koristim tu grubu riječ pijanog, Richarda III. na scenskim daskama Dramskog kazališta Gavella. Taj Richard III., iako je još donekle razgovjetno bio u stanju izgovoriti svoju rolu pretenciozno baršunastim glasom prvog recitatora druge Jugoslavije, imao je velikih problema sa silaskom s bine. Možete biti najbolji hrvatski glumac, možete biti južnoslavenski talent, možete biti na vrhuncu karijere pa vam zavidni kolege neće prigovoriti natakanje alkoholom u pauzi između činova. Ali pijano bauljanje pozornicom pratit će vas dovijeka; dok ne umre i posljednji viditelj vašeg sramotnog čina. Možda i dulje. Bit će da se i sam skoliozni Richard III. okretao u svom grobu, tada još uvijek neotkrivenom ispod nekog leicesterskog parkirališta gdje mu zemne ostatke raskopaše 26 godina kasnije. Štamprl, dva protiv treme je ok, ali molim, ne pretjerivati!
P.S.
U posljednjih sam dva tjedna vidio dosta dugačkih predstava u komadu; bez pauze. Čovjek se malo pokoči na sjedalici, ali bar glumci i gledatelji skloni piću ne prolaze iskušenja teatarske kantine.
