Autor: Marjan Gašljević
Da su hrvatski političari već prikupili poveliku i imprresivnu zbirku gluposti i bizarnosti već, uglavnom, svi znamo. Kada bi si netko dao malo truda i strpljenja pa ih prikupio u neku zbirkicu bio bi to lijep knjižuljak. Što knjižuljak, enciklopedija. Poslije Karamarkova antologijskog promišljanja o moralu, Lovrinih poučaka, a od Rojsove „tko je jamio, jamio je“, koja još uvijek nije točka na jamljenju hrvatskih dobara, do najnovije Bandićeve o zatvoru i politici. Da se može u žaru političkog serkanja omaknuti kakva bedastoća pa i prihvatljivo je, ali kada se ta bedeastoća uporno ponavlja danima onda to nije više gaf već sprdanje s glasačima i javnošću koja ima želuca slušati ga.
I danas je „nepogrješivi“, „najveći“, najpametniji“, „jedini“ itd. održao pressicu za koju bi, netko tko ne zna da se radi o pressici, pomislio da se je zatekao usred neke crne komedije tipa Državnik novog kova ili nekog Python-ovskog crnjaka. Da je novinarski posao izuzetno težak o tome se oduvijek priča međutim izdržati samo jednu ovakvu pressicu i više je od napora. Od bedastoća, nedosljednosti do podcjenjivanja i uvreda ljudi koji pošteno rade svoj posao i pokušavaju javnost izvjestiti o faktima kud ide njihov novac otet kroz porezna davanja i bezobrazno visoke samodoprinose i komunalije zbiljski je potrebno izdržati viđenu nisku na koju bi se, vjerujem, većina digla, pljunula i napustila prostoriju. Na žalost to je teško izvedivo obzirom da taj lik iz tog nesretnog proračuna „gurne“ neku kunicu i njihovoj redakciji, a ta kunica često im znači i golo preživljavanje. „Marš u tri pizde materine napušeno čudovište. Komu ti imaš pravo kazati da je nekulturan?“ Nekako mi najviše pristaje na te nizove nemuštih polurečenica sve se spuštajući na njegovu razinu i stil.
Naravno, u Gradu kojem je na čelu voljom, nažalost, jdnog dijela građana koji su u tom trenutku bili nekakva šugava većina jer je nesretna većina davno digla ruke od „žetončića“ i drugih oblika osvajanja i kontroliranja vlasti, je sve u najboljem redu. Savršeno, kao što je i on sam sa svojim savršenim kompetencijama od ber „tri mjeseca zatvora“.
Na uporne pokušaje strpljivih novinara da doznaju radi čega „juriša“ na ministricu Divjak lamanterao je samo o nekakvom kršenju Zakona. Zbilja nisam fan Divjakice i ako mi je ona jedna od rijetkih, hajdmo reći, prihvatljivih ministara u aktualnoj Vladi ali do ovog trenutka nije dokučeno što je to njezin krimen. Ako su upitni udžbenici za vjeronauk mislim da je to nedvojbeno riješeno. Učenici će ih dobiti, kao i sve druge udžbenike iz obaveznog ili izbornog programa, besplatno. Ako je upitno eventualno preplaćivanje ili pogodovanje pri kupnji tableta onda je to pitanje za DORH. Bar Bandić ima iskustva prepoznati takve marifetluke koji se, eto, ni slučajno ne dešavaju u njegovom gradu. Ako, pak, gradonačelnik, tu misli valjda na sebe, ima pravo birati i unaprijeđivati suradnike po svojoj volji onda bi tu priviligiju, po logici stvari, mogla imati i ministrica. Čemu onda, na koncu, skupi i dugotrajni natječaji i svi oni kerefeci do potpisa ugovora o radu. Pitanje je osobnog stila. Lajna, dvije i špic-papak pod krevetom.
Da je ministrica iz opcije koja sve manje znači na političkom nebu Hrvatske džukele su namirisale i kenule na nju svjesni da se na jačeg partnera ne isplati jurišati već da je bolje i cilj isti iskoristiti iskustvo čopora hijena te napasti najslabije tele u kredu. Kao i u savani tako i ovdje uvijek ima nešto što će otežeti „zalogaj“. Kao kec na desetku ministričine opcije srušio se komad pješačkog mosta preko Save. I ako je taj komad nogostupa već sutradan zamijenjen komadima čeličnih ploča i kao osiguran i siguran ipak su utrčali ministričini stranački i na Bandića i njegove mostove nahuškali građevinsku inspekciju. I tu sada opet imamo zanimljiv zaplet u kojem „nepogriješivi“ i „savršeni“ i „jedinstveni“ griješi. U prokušanoj maniri kada se neđe u kutu obično počne sugovornike i protivnike vrijeđati i omalovažavati kao dio svog jedinstvenog „stila“. „Zagrebački su mostovi savršeno održavani i u savršenom stanju a onaj Uhlir je bio kod mene referent, pravnik, kaj on zna o mostovima.“ Okitio je sudskog vještaka Uhlira koji je, sada, državni tajnik ali i stručnjak za mostove što proizilazi iz činjenice da mu je to struka i da je sudski vještak na tom polju. Sretni Uhlir čija sreća proizilazi iz činjenice da više nije samo Bandićev referent koji ništa ne zna pak kaže da stanje s mostovima i nije tako bajno kako govori „Njegova Nepogrješivost“ koji će „ako sam naučio rukovati bagerom naučiti ću i statiku.“ E moji građevinci jebali vi svoj statiku. Statika se uči na TIPSS-u. A koliko vrijedi statika naučena na tom socijalističkom faksu govori sama činjenica stamenosti kadrova s tog faksa u hrvatskoj politici. Statični su, bome, statični. Nepomakljivi.
S druge, pak, strane zašto ministrica Divjak, pored svojih akademskih kompetencija, ne bi, na koncu, osigurala i vrhunske političke kompotencije. Bar tri mjeseca rešta. To je dokaz kvalitete. To je mjerilo stila.
I tako, ničim izazvan, gledam, slušam i ne vjerujem. Za Bandića manje-više. To je samo dio stila. Kako sam reče da će „Bog za njega na koncu reči svoje“. Hoće sigurno, a nama ostaje da se pomolimo, čekamo da bar nas poštedi stila i njegovih posljedica. Ali što će onih nekoliko slinavaca koji uporno i vrijedno drže skute istom tom liku u trenutku kada Bog odluči promijeniti stil? Možda ona na tragu Pepelničke: „Bio si nitko i ništa i to ćeš ostati.“
