Autor: Marjan Gašljević
Preizborna kampanja, na sreću, je preživljena kao i izbori za EU Parlament. Je da su ti nesretni izbori nekima omogućili da prežive ali neke su, bome, doveli na rub odlaska u povijesnu zbiljnost ma što to značilo. Većina političke „ponude“ potencijalnim glasačima svodila se na „mrkvu“ a neki su, bome, posegnuli za „batinom“. Da je i jedno i drugo samo „gola batina“ bar većini nam je to jasno međutim i dalje će mo skrušeno glodati te „mrkve“ i „batine“ na radost i vlasti i oporbe jer su, u konačnici, svi oni „na vlasti“, ili ti na jaslama u koje MI trpamo.
Ponovno „bacanje na stol“ pitanja povlaštenih mirovina izazvalo je, po meni, nepotrebnu reakciju ministarstva branitelja s kojom je samo doliveno ulje na vatru javnosti. Posebno nije trebalo prijetiti kaznenim progonom onih koji potiču to pitanje jer je totalno neutemeljeno. Ta, što će oporba raditi do li propitivati?
Svoju priliku da se pokuša vratiti u ozbiljnu političku arenu, potisnut mnogobrojnim pizdarijama oko i s njim u toj situaciji, vidio je i dugovječni (vječiti?) predsjednik HVIDRA-e. Naravno, iskoristio je prokušanu hrvatsku formulu te u priču ubacio partizane čije mirovine, kao, nitko ne propituje. Jebiga Đakiću, na vlasti si godinama što ih nisi izbacio ako su ma i najsitnija prevaga na vagi opstojnosti fonda. Ako se iz Fonda izdvajaju, recimo, sve kategorije u godinama za koje nema uplate u Fond onda tim putem idu i partizani. Ma ja pričam gluposti, ta tko će danas bilo kuda s njima? Hm?
Habulin i društvo prešutjeli su ovu priču za razliku od Medveda i Đakića koji su se razgoropadili jer „ovakve priče uznemiravaju branitelje.“ Jebote, sreća da nisu uznemirile partizane.
Eto, i ja se i dalje osjećam uznemirenim. Uznemiren sam jer moja radnička mirovina neće nikada doseći iznos od kojeg se može normalno živjeti. Uznemiren sam jer, poslije nekoliko stotina tisuća mladih, i moja djeca razmišljaju o odlasku iz Hrvatske. Uznemiren sam jer svakodnevno slušam kako su se pojedini ministri i drugi „viđeni“ političari svih opcija iznenada, naglo i na čudan način obogatili. Uznemiren sam da im na um padaju ideje zakonskih rješenja koja bi onemogućila bilo kakvo propitivanje o načinu stjecanja njihove imovine. Uznemiren sam jer Hrvatska ima više birača nego stanovnika. Uznemiren sam jer se u Hrvatskoj pas osuđuje radi lajanja a bakica radi prodaje par strukova luka a za milijarde koje nestaju na dnevnoj bazi nitko i ne pita ili predmeti odlaze u zastaru a vinovnici najtežih koruptivinh djela u Bosnu. Uznemiren sam i činjenicom, bar tako tvrdi Medved, da svaki dan umire 9 branitelja a brže od tog broja raste broj branitelja u registru. Uznemiren sam i činjenicom da sam i sam na tom spisku koji teče obrnuto-proporcionalno od onog po kojem se dobivaju stabeni krediti istog tog ministarstva. Uznemiren sam jer ona brojka 9 svakodnevno umanjuje broj onih 300 tisuća koji su, ma i na 15 dana, stvarno uzeli pušku u ruke i izašli na prvu crtu za razliku od one druge polovice koji mogu umrjeti samo od ispijenih piva po Švapskim pivnicama ali i to u poznim godinama uz logično obrazloženje: „Ako mogu partizani preko stotke što ne bi i mi“. Uznemiren sam jer su i jedni i drugi isti. Uznemiren sam jer nas „crveni prinčevi“ uče kršćanskim vrijednostima a desničarsko domoljublje obrnuto je proporcionalno sudjelovanju u Domovinskom ratu. Uznemiren sam jer i jedni i drugi imaju srama propitivati moje domoljublje samo za to jer imam svoje mišljenje bez da njih pitam za to svoje mišljenje. Uznemiren sam i jer sam izašao na izbore i dao glas nekom liku koji ne vrijedi pol pizde ‘ladne vode a izbora nemam. Uznemiren sam jer vjerujem da je, ipak, velika većina branitelja, na koncu, uznemirena kao i sam. Uznemiren sam i radi činjenice da na vidiku nema baš ničega što bi me moglo smiriti.
Teške kapi kiše lupetaju po spuštenim roletnama. Južina mlati granama javora pod prozorom. Boli lumbalno, boli cervikalno. A boli, bome, više ono za što mnogi „viđeni“ utužiše masnu lovu a ne dokazavši da to uopće imaju.
