Autor: Aleksandar Olujić
Prođoše još jedni izbori. Nakon objave rezultata neki su gutali knedle, neki skakali od sreće, neki su se sakrili, a neki bili nevidljivi.
Izbori su, da se poslužim sportskim rječnikom, utakmice političkih stranaka koje, ukoliko žele pobijediti u međusobnom natjecanju, nakon svakih izbora moraju napraviti analizu svoje igre, a analiza poslije utakmice za Europski Parlament pokazuje da su se neke od njih suočile s brutalnom istinom o svojoj „igri“.
Ako bi se dodjeljivala titula najvećeg gubitnika, nju bi sinoć odnio Most. Ne samo da nisu dobili niti jedan mandat u EP, već nisu prešli niti prag. Most je, istini za volju, već odavno počeo gubiti na popularnosti. Nekada moćni savez neovisnih lista, koji je prije par godina (u dva navrata) imao ulogu bogate udavače kojoj su se udvarali i lijevi i desni, nedavno je izgubio izbore i u vlastitoj kući, Metkoviću. U svojoj tranziciji u političku stranku Most je izgubio svoju prepoznatljivost postavši samo jedna od stranaka centra i za mnoge birače praktično nekakva desnija kopija HDZ-a. Njihovo koketiranje s „desnim“ idejama očito nije dalo ploda, što i ne čudi jer u Hrvatskoj se na desnom političkom spektru etabliralo više stranaka koje jasno ističu svoju pripadnost desnici. U usporedbi sa tim strankama Most djeluje neuvjerljivo, pa nije čudo što nije uspio zagrabiti u taj birački bazen.
Gorku pilulu sinoć je morao progutati i HDZ, a pogotovo predsjednik te stranke. Stranački orkestar je pod dirigentskom palicom Andreja Plenkovića pokušao donekle promijeniti repertoar te, iako se nije sasvim odrekao Thompsona, zasvirati i neke druge melodije. No, izgleda da su se svirajući „Labuđe jezero“ Pjotra Iljiča Čajkovskog negdje spotaknuli preko „crnog labuda“. Dešava se. Možda to i ne bi bila neka greda da dirigent iz postave nije izbacio neka poznata imena i umjesto njih stavio svoje pulene. Doduše, za „Šeksovog malog“ se ne može reći da se nije trudio, ali zar je jedan široj masi nepoznat i relativno neiskusan mladić prava osoba za prvo mjesto izborne liste velikog HDZ-a? Da budem iskren, mene on više podsjeća na nekakvog predsjednika razredne zajednice iz prošlih vremena nego na odlučnog borca za nacionalne interese, no ne vjerujem kako je baš mladi Ressler najveći problem HDZ-a. Plenkovićevi ministri su već duže vrijeme „na tapeti“ javnosti. Bilo je tu svega: saobraćajne nesreće i maminog Mercedesa parkiranog u dvorištu, neprijavljenih kvadrata i smiješnih cijena nekretnina, fijaska s nabavkom aviona… Osim toga tu je i sve bahatije ponašanje premijera prema političkim protivnicima iz opozicije i prema medijima, kao i trakavica s Milijanom Brkićem u kojoj, što vrijeme dalje odmiče i množe se „optužbe“ protiv njega, „Vaso“ postaje nekako draži. Uglavnom, Plenki je sa svojom listom riskirao i polučio dvostruki neuspjeh: nije dobio očekivan broj mjesta u EP i tim neuspjehom je osnažio svoje unutarstranačke protivnike.
Posebnu epizodu među sinoćnjim gubitašima imao je Milan Bandić i ne mogu ne osvrnuti se na nju. Njegova lista nije prešla prag čak ni u Zagrebu. Nije mu pomogla niti donacija kontrolora ZET-a.
Ali znate kako kažu: kad se jednom smrkne drugom svane. SDP je ni kriv ni dužan sinoć dobio isto toliko mandata kao i HDZ. Bernardić je zaplakao od sreće. A kako i ne bi? Ovo je prvi uspjeh te stranke otkako je on preuzeo vodstvo u njoj. Vjerujem da je prije izbora nemali broj SDP-ovaca strahovao hoće li uopće uspjeti osvojiti ona tri planirana mjesta. Tendencija stalnog pada popularnosti stranke kao i Živi Zid koji im je puhao za vratom, prema objavljivanim anketama, bili su dovoljan razlog za sumnju u vlastite snage. Je li ovo znak kako je SDP konačno na uzlaznoj putanji ili je samo plod slučajnosti vidjet će se vrlo skoro, pa će onda biti jasnije je li noćašnja Bernardićeva zahvala svima uključivala i Plenkovića.
Hrvatski suverenisti su na krilima Ruže Tomašić, koja je opet osvojila najviše preferencijalnih glasova, postali treća snaga u zemlji. Svo koketiranje s desnim biračkim tijelom, koje su neke stranke pokušale izvesti, protiv Ruže nije imalo nikakve šanse. Ljudi su u njoj odavno prepoznali ikonu desnice, stoga za sve birače naklonjene tom dijelu političkog spektra pitanje dati svoj glas nekom „danas jesam a sutra tko zna što sam“ desničaru nije dolazilo u obzir.
Drugo iznenađenje izbora je Mislav Kolakušić. Sudac Kolakušić svoj uspjeh sigurno može pripisati velikom nezadovoljstvu ljudi stanjem u zemlji. Kampanjom u čijem je središtu bila borba protiv korupcije, tvrdnjama poput one kako je Hrvatska danas zemlja u kojoj nema poštenja i pravde i u kojoj sve institucije drži šačica najgorih među nama, progovorio je ono što su mnogi obični ljudi mislili. Koliko je Kolakušićeva pojava balom koji će se brzo ispuhati, pokazat će vrijeme. Nagledali smo se pokreta i stranaka koje su bljesnule pa potom nestale iz političkog života što ne govori njemu u prilog, no ne bismo trebali gubiti nadu kako netko ipak može donijeti promjene koje ova zemlja treba.
Izborni prag su prešli još i Živi Zid i Amsterdamska te osvojili svatko po jedno zastupničko mjesto. O programima i kandidatima na koalicijskoj listi sedam stranaka zna se manje-više sve. Sve prognoze su govorile kako će osvojiti jedno zastupničko mjesto i to su i ostvarili. Mogu biti zadovoljni sobom.
Živi Zid je pak nezadovoljan. Medijima. Tvrde kako ih mediji ignoriraju i stoga su sinoć odbili dati bilo kakve izjave. Kažu da će ubuduće sa svojim biračima komunicirati preko društvenih mreža. Pošto je tako – izvol’te.
Svi ostali su ispod crte. Uz Most su Marijana Petir i Nezavisni za Hrvatsku su dobili više od 4 posto glasova, dok su drugi ostali daleko od magične crte od 5 posto.
„Nach dem Spiel ist vor dem Spiel“ (poslije utakmice je prije utakmice), rekao je nogometni trener Sepp Herberger. To isto vrijedi i za političke stranke. Ove izbore političari već gledaju kao lakmus papir za slijedeće. Neki poneseni uspjehom već daju obećanja što će napraviti kada pobijede na slijedećim, poput Kolakušića koji je izjavio kako ne samo da će biti premijer već istovremeno i ministar pravosuđa i ministar unutarnjih poslova.
Živi bili pa vidjeli.
