Autor: Marjan Gašljević
Pobijedili smo. Pobijedili smo utoliko što smo izdržali tih nesretnih četrdesetak dana potpuno beskrvne i bezidejne kampanje. Sada nam samo preostaje izdržati likovanje „pobjednika“. U stvari, s pravom se pitamo, tko su pobjednici ovih izbora za zastupnike u EU Parlamanetu.
Svakako, mišljenja sam, hrvatska politička scena od ovog ponedjeljka sigurno nije niti približno ista onoj subotnjoj. Bez obzira što je u Hrvatskoj izlaznost na izbore bila izuzetno i očekivano mala i ta mala izlaznost pokazala je, htjeli to vidjeti ili ne, da u Hrvatskoj ovako kao do sada više ne ide.
U medijima je odjeknula vjest da je iz Irske „došao“ samo jedan glas za najjaču hrvatsku stranku. Ta činjenica na neki je način postala pošalica na račun HDZ-a, međutim osobno smatram da je taj jedan jedini glas poruka svim političkim elitama i aspirantima da to postanu da ovako više ne ide. Općenito hrvatska tzv. moderna dijaspora u Irskoj je novovjeka i potpuno drugačija i strukturno i politički i svekoliko drugačije od „stare“ dijaspore u Njemačkoj, Americi, Australiji i drugim zemljama gdje postoje brojnije hrvatske enklave. Te „stare“ dijaspore nastale su pod i u drugim okolnostima i, temeljem tih okolnosti, glasuju po inerciji tih okolnosti koje su drugačije od okolnosti „moderne“ dijaspore. Tu „modernu“ dijasporu, za razliku od „stare“, uvelike čine mladi obrazovani ljudi koji su se otputili iz Domovine rezignirani politikama u Hrvatskoj koje isključivo preferiraju u zapošljavanju, napredovanju i svemu drugom podobnim, partijskim poslušnicima a znanje je gurnuto u neki drugi plan. Oni su izlaznošću i glasom pokazali da ih (ovakva?) Hrvatska više ne zanima. Tužno.
I „stara“ dijaspora „lecnula“ se na smjer kojim je Plenković usmjerio HDZ pa je, uvelike, svoje povjerenje, za razliku od ranijih izbora, poklonila desnim strankama kao i velik dio tradicionalnih područja na kojima su imali, skoro, aklamaciju.
U stvari najzanimljiviji dio događanja oko ovih izbora tek se treba desiti. Mlađahni i, itekako, sporni nositelj HDZ-ove liste, Ressler jedini se povremeno smješkao poslije objave prvih rezultata. On, u stvari, jedini i ima razloga smješkati se kao i troje njegovih „suputnika“.
Ma koliko se trudili uvjeriti da je Plenković, što je i sam najavio kada je zasjeo na čelo stranke, pokušao i pokušava promijeniti politički backgraund stranke to ne znači da će promijeniti i članstvo stranke, posebno ono starije i izvornije koje nije očekivalo baš toliko skretanje „u lijevo“. Iz tog stranačkog miljea, a u stranku se „navuklo“ svega i svačega, nisu članovi odgajani kao „crveni prinčevi“ već praktični katolici, iskreni domoljubi. Te, okorjele, demokršćane sigurno neće i ne može prodgajati ekipa ponikla u obiteljima čije su „glave“ nosile visoke JNA činove, oficirske položaje u obavještajnom miljeu ili visoke partijske sinekure tadašnje Partije. Njihova je tužna sudbina da su im upravo ti i u tom novom sustavu sjeli za vrat i nastavili „trljati“ stvarajući narednu generaciju „prinčeva“.
Svi, pak, ističu iznenađenje u liku Kolakušića koji je „uzeo“ mandat iz ničega. U stvari njemu je bilo dovoljno da u kampanji izvikuje samo: „Tolušić, Kuščević, Žalac, Krstičević, Dalić, Đakić, …..“ Imena iz ovog okruženja nisu bila na listi HDZ-a ali su zato ponijela Kolakušićevu listu. I ako je teško nešto očekivati od čovjeka koji želi biti i zastupnik u EU Parlamentu, i Predsjednik Hrvatske, i ministar pravosuđa, i ministar policije, i Premijer – volonter, i to istovremeno sigurno je da će Kolakušić itekako bar nakratko zamutiti hrvatsku političku baru.
Koliko je god protestnih glasova dobio Kolakušić isto je i s listom Ruže Tomašić kojoj su povjerenje poklonili i mnogi desnije orijenitirani glasači HDZ-a koji nisu imali „snage“ glasovati za Plenkovićeve pionire, a nisu željeli niti ostati kod kuće. U stvari ti glasovi su omogućili Suverenistima jedan mandat ali i solidan politički kapital u izborima koji slijede. Na toj strani političke ruže vjetrova svakako je i priča Neovisnih koji su ostali ispod crte ali s činjenicom da je dio njihovih glasova „otišao“ i SDP-u kojem je to bilo toliko dovoljno za četvrti mandat kao i solidan broj glasova Marijane Petir. Njima na razmišljanje.
Sam, pak, SDP i sam je „šokiran“ izbornim rezultatom koji nisu niti sanjali. Da li će taj rezultat djelovati kao „lijepak“ ovoj razdrmanoj družini ili će se povesti na kolima uspjeha pa se nastaviti grabiti za novostečeni politički kapital. Oni bar mogu birati u kojem će smjeru na platformi „tu negdje“.
Po mandat osvojen za Živi zid i Amsterdamsku u principu ne znači nešto osim da te stranke i nemaju neki budući potencijal s kojim bi se ozbiljnije računalo na izborima koji su tu na vratima. Baš naprotiv, njihov rezultat otvara vrata nekim novim idejama koje mogu učiti na iskustvima stranke Milana Bandića i ostalih koji su itekako uložili u kampanju ali nisu polučili gotovo nikakve rezultate.
Da li je, a izgleda da jest, MOST na svom političkom zalasku ostaje tek vidjeti. Da li će iskoristiti svoju koliko – toliko izgrađenu mrežu i lokalne uspješnice teško je procjeniti i ako nešto i ne vjerujem u takav ishod poučen ranijim iskustvima naglih uzleta i padova.
Meni najzanimljivije u cjeloj ovoj priči svakako je činjenica fijaska mnogobrojnih anketa koje su po različitim metodama provođene u jeku kampanje. Niti jedna od tih anketa nije bila blizu rezultatima pa tako ostaje pitanje da li su ankete rađene kao stvarne ankete ili su bile samo dio promidžbenog paketa pojedinih opcija. Međutim, o tome neka razmišljaju oni koji su, eventualno, poneseni „jačima“ istima dali svoj glas pa i protiv svoje savjesti.
Ma što i kako bilo do narednih izbora ne zaboravimo „glas iz Irske“.
