Danas je Ludi dan. Bivši srednjoškolci izašli na ulice. Svima žele priopćiti da je gotovo. Norijada. Jedan mladić u krupnom planu s TV ekrana zadovoljna lica i sjajnih očiju ushićeno klikće: „Nema više! Gotovo! Škola je napokon gotova!“ Jadno dijete mora da mu je tamo bilo zaista loše. 12 godina tlake i mučenja. Drago mi je zbog toga što je njegovim patnjama došao kraj, iako znam da ta njegova radost što je gotova škola neće dugo potrajati. Ako je svršio neki zanat vrlo brzo će vidjeti u što se uvalio. Ako i dobije neki poslić godinama će biti predmet zafrkancije i sprdnje iskusnijih kolega, sve dok ne nauči sve tajne zanata za koji se u školi pripremao, a nije se uspio pripremiti. Ako će nastaviti neko školovanje onda će tek vidjeti kako je lijepo bilo u srednjoj školi. Ako prečesto ne kasniš na nastavu, ako uredno pozdravljaš profesore i ravnatelja, na kraju ti ipak napišu neku svjedodžbu neovisno o znanjima i vještinama koje si kod njih usvojio. U nastavku neće biti tako lako. Samo zbog pozdravljanja i pristojna ponašanja na većini fakulteta nije moguće dobiti diplomu.
No pustimo tog mladića da sam nauči sve što će mu u životu trebati. Kao što smo svi mi naučili sve te stvari metodom vlastite kože. Njemu je danas Ludi dan. On danas otvara svoju Posudu života s nadom da su ga bogovi lijepo darivali. Neka uživa i pamti, da bi se jednog dana imao čega prisjećati. Moj Ludi dan udaljen je 14.612 dana. Bio je to Ludi dan, nakon kojeg je uslijedilo najdulje i najbolje ljeto moga života. Ljeto u kojem se trebalo samo upisati na faks, a potom do pod kraj listopada uživati u životu, mladosti i užicima noćnog života u Provinciji.
Današnjoj mladeži znatno je teže. Čeka ih Državna matura. Neovisno o tome što su i kako naučili u protekle četiri godine stresno je to razdoblje. Očekivanja su velika, pritisak roditelja i bliže familije ogroman. A i kad dokrajče Maturu to neće biti dovoljno. Za upise na faks ili veleučilište uvijek treba položiti poneki prijemni ispit. A kad i polože taj prijemni, po sveučilišnom kalendaru, fakulteti počinju već u rujnu. Najljepše ljeto njihove mladosti ode u nepovrat u ispitima i u očekivanjima rezultata tih ispita. Žao mi je tih mladih ljudi i ne bih se mijenjao s njima. Sve da se i mogu povratiti 40 godina unazad mislim da se ne bih rado upuštao u tu avanturu koja im predstoji. U novi početak iliti Clean start kako bi rekli političari.
Ipak obični ljudi obično vole startati iz početka. Uvijek i iznova, s novim entuzijazmom otvarati Pandorine kutije; s novom nadom da će u njoj pronaći nešto lijepo i dobro. Bit će da čovjeku nema izazovnije stvari nego kretati od početka. Davno, još dok sam bio veoma informatički neiskusan kad bi nešto na računalu krenulo po zlu prakticirao bih sve iznova instalirati. Reinstalacija. Osamdesetih i devedesetih dok su računala bila spora reinstalacije bi trajale dugo. Vrijeme sam ubijao čitajući raznu informatičku literaturu, manuale. Danas je svakom jasno koliko je to bilo glupo; ali vrijeme utrošeno na čitanje različitih uputnika ipak se isplatilo. Svašta sam tada naučio, pa danas znam puno stvari o kojima vjerojatno i ne sanjate da razmišljaju vaša računala; vaše crne kutije o kojima ne znate ništa i ne želite ništa znati dok vam poslušno izvršavaju naredbe.
To vrijeme računalnog entuzijazma daleko je iza mene. Jednako kao i vrijeme kad sam se uzdao u vlastitu vještinu popravljanja motornih vozila. Kad sam prije dvadeset godina kupio prvog Forda, prvo sam otvorio poklopac motora. Uvidjevši da se samo oni žuti poklopci mogu otvarati, a njih je moguće odvrnuti i rukom, izvadio sam sav alat, dizalice i odvijače iz prtljažnika, zajedno s dva kompleta pregibnih gedora. Otad više ne virim pod haubu. To mjesto postalo je za mene crna kutija koju je kao i Pandorinu bolje ostaviti na miru. Ipak tko nije promijenio radilicu na motoru vlastita vozila ili mijenjao karike na klipovima ne zna što je pravo zadovoljstvo kad ta makina, prethodno rastavljena na komponente, opet veselo zabrunda. Raduje čovjeka kad nešto popravi; kad uspješno okonča neki posao. Čak i kad stvari krenu naopako čovjek osjeća da je bar pokušao napraviti nešto, da se pokušao igrati sa sudbinom, otvarao Pandorine kutije, mijenjao usud i očekivanja.
Možda se i varam, ali mi se čini da se nekad manje očekivalo od mladih ljudi. Da je mlađarija bila pod manjim pritiskom i da je sve bilo lakše. Da smo više bili djeca nego što su to djeca danas, da smo više uživali u školi nego što se u školi uživa danas. Da se nekad više studiralo nego što se studira danas. Lani sam u prolazu čuo jednu studenticu kako kaže: „Ja sam upisala ovaj faks da bih studirala, izučavala nešto što volim i s čime se želim baviti cijeloga života, a evo već četvrtu godinu samo pišem i predajem zadaće i punim indeks ocjenama.“
A i te današnje, bolonjske, ocjene nerealno su jako visoke. Sve sami odlikaši, ali ni to nije dovoljno za dobiti stipendiju. Već dugo ne vidjeh indeks normalna studenta, pa da je uknjižio svaku moguću ocjenu, posložio prioritete i nije iz svega dobio izvrstan. OK, možda je na drugim fakultetima drugačije, možda još ima normalnih studenata koji ispite polažu s trojkama i četvorkama, no manija ocjenjivanja i procjenjivanja, sakupljanja bodova i mjerivih pokazatelja do apsurda je dovela čitav naš školski sustav. I ne samo njega.
Sve se kao objektiviziralo. Sve. Od europskih projekata u kojima pokušavate priskrbiti nešto novaca za poravnanje vlastitih struktura s ustrojstvom europske uljudbe, do ideja i zamisli koje prezentirate suradnicima, sve mora biti vrednovano. Ocjenjeno i procijenjeno. Recenzirano. Urudžbirano u tri primjerka. Sve službeno i kao pravedno i pošteno, a pravde i poštenja kao da nikad nije bilo manje.
Ni nekad nismo od vlasti i upravljačkih struktura očekivali puno poštenja i pravednosti. Znali smo da su sve to obične nabiguzice koje u životu nisu u stanju ništa pošteno raditi pa se moraju baviti politikom. I nekad je partijska iskaznica, kao i danas, bila ulaz u visoko društvo. I nekad je bilo lopova koji su zbog koristi ulazili u politiku, ali sve se to prikrivalo i nitko se nije baš ponosio time. Danas je sav taj kriminal nekako na diku i čast onima koji ga provode. Kao da je netko, negdje, predugo držao otvorenim poklopac kutije u kojoj bogovi spremiše sva zla. Pa sad ta zla tumaraju naokolo kao da je to normalno i nitko ih se više ne usudi pospremiti i krenuti ispočetka. Samo se jednom godišnje sakupi mladost i luta gradom praveći se da još ima nade. I budućnosti. I da nije sve izgubljeno. Norijada.
P.S.
Jučer je bio ludi dan. Nekima zato što su završili svoja odlaženja u školu, a nekima iz drugih razloga. I danas će nekima biti ludi dan, ali te više neće predvoditi Metropolonačelnik sa svojom svitom na Bundek. Sutra i prekosutra možete ludovati za svoj vlastiti račun. I tako svaki dan. Onda će se opet, dogodine, tog jednog dana u svibnju dogoditi novi ludi dan pa će se opet neka nova mladost sliti na ulice s vodom i brašnom, sa zviždaljkama i nadom da će od sutra sve biti bolje i sjajnije.
