Veronika Franjić
ZVIJEZDA NA DAR
Gustu tamu rasvijetlio je puni mjesec. Prostranu je livadu presjekao puteljak koji je vodio sve do kućice. Okolo je sve bilo tiho, samo je iz kuće dopirao dječji smijeh. Nakon nekog vremena je i to utihnulo, a svjetla na prozorima su se pogasila. Začas je opet zavladao muk.
Na jednom se prozoru upali svjetlo i proviri glavica lijepe djevojčice. Valovita zlatna kosa joj se spuštala niz ramena. Stajala je u bijeloj spavaćici naslonjena na prozor i pokušavala razabrati siluetu muškarca. Međutim, nitko nije dolazio. Djevojčica se borila sa snom i znala je da će se mama naljutiti ako sazna da još uvijek nije u krevetu.
Danas joj je bio rođendan i majka je priredila zabavu za nju i njezine prijatelje. Dobila je puno poklona i tortu, ali najbolji dio rođendana još uvijek nije došao. Svake bi se godine ona i njezin otac išuljali iz kuće i zaplesali. On bi joj uvijek dopustio da se popne na njegova stopala, a onda bi zaplesali valcer na livadi. Otac bi bosim nogama gazio po travi, a ona bi osjetila samo vrhove travki kako joj škakljaju stopala.
Voljela je to. Voljela je miris ljetne noći i onaj topli povjetarac koji bi joj nježno okrznuo obraze. Veselila se rođendanu najviše zbog toga. Zbog tog jednog, kratkog plesa sa svojim ocem. Zatim bi je odveo u sobu, pokrio, poljubio u čelo pa otišao. I ona bi te noći slatko spavala i ujutro bi se probudila sretna.
To je bila njihova tajna. Majci se to ne bi sviđalo, ona joj nikada nije dala da ostane tako dugo budna. Govorila joj je da joj treba puno sna kako bi joj lice bilo lijepo, a pamet bistra. Ali otac nikako nije dolazio. Obično su uvijek bili na proslavi sve troje zajedno, ali ovoga je puta morao hitno otputovati zbog posla.
I majka i ona su bile tužne zbog toga, ali kasnije joj je obećao da će se vratiti i da će opet zaplesati kao i uvijek. I ona mu je zaista vjerovala. Znala je da će doći. Obećao joj je. Ali vrijeme je prolazilo. Uskoro ju je san svladao. Spustila je glavicu na prozorsku dasku i čvrsto zaspala.
Netko ju je pogladio po kosi. Mislila je da je majka. Mislila je da mora u školu. Nije se mogla sjetiti gdje je. Bila je razočarana jer otac nije došao. Sneno je podigla glavu. Od iznenađenja je raširila oči. Pred njom je stajao otac. Skočila mu je u zagrljaj, a on ju je poljubio i uzeo u naručje.
Odnio ju je na livadu. Nasmijala se kad je izuo cipele. Voljela je oca i majku više od bilo čega na svijetu. Bila je tako sretna i poželjela je da ta sreća nikada ne prestane. Otac joj je pružio ruku i naklonio se. I tada su zaplesali. Bilo je prekrasno, kao i svakoga puta. Smijali su se oboje i srušili se na meku travu. Oči su joj sjajile. Otac joj je stavio ruku na obraz i nježno ga pomilovao.
„Zvijezda pada,“ upozorio ju je i pokazao prstom prema gore, a ona je odmah podigla glavu lutajući očima po tamno plavom nebu. Nasmijala se kad ju je otac poškakljao po vratu. Privukao je svoju smeđu torbu i uzeo sitnu kćerkicu u krilo.
„Kako si provela rođendan?“ Pitao ju je.
„Lijepo, ali žao mi je što nisi bio s nama,“ odgovorila mu je i sneno protrljala oči.
„Žao mi je,“ rekao je i zaista je to i mislio.
„Mislila sam da nećeš doći, dugo sam te čekala.“
„Znam, žao mi je,“ odgovorio je on kad je vidio tužan izraz njezina lica. „Nešto me zadržalo. Na neke stvari čovjek jednostavno ne može utjecati, koliko god se trudio.“
„Bila bih tužna da nisi došao,“ rekla je. „Mislila sam da si zaboravio na obećanje.“
„Nikada. Nikada ne bih prekršio obećanje. Ništa na ovom svijetu me ne može spriječiti da ostvarim ono što sam tebi obećao. Baš ništa.“
Bila je užasno pospana. Oči su joj se sklapale same od sebe. Poljubio ju je u čelo i izvadio iz torbe lutku.
„Sretan rođendan,“ rekao je.
Veliki osmijeh joj je obasjao lice. Čvrsto ga je zagrlila. Zahvalila mu je poljupcima. Promatrao je svoju dragu kćerkicu koja se kupa u sreći.
„Koje ime ćeš joj dati? “ Pitao je nakon nekog vremena.
„Hmmm…“ naslonila se na njegovo rame i razmišljala. „Ne znam još, ne mogu smisliti. Reći ću ti sutra.“ Tuga mu je naglo zamračila lice. Na trenutak je nestalo onog sjaja.
„Ne budi tužan, tata,“ rekla mu je i poljubila ga u obraz. „Smislit ću ime sutra, sada mi se jako spava.“
„Da, može sutra,“ rekao je on blago se nasmiješivši. „Idemo sada u kuću. Odnijet ću te u krevet.“ Posjeo ju je na svoja ramena. Jako joj se svidjela lutka. Svaki će se dan igrati s njom, ali ove zvijezde su se činile tako prekrasne. Nikada nije vidjela ništa slično. Pokušala ih je uzeti, ali nije mogla dosegnuti. Ušli su u kuću, a on ju je nježno stavio u krevet i poljubio je.
„Tata?“ Zazvala je tiho.
„Da?“
„Znaš što želim za idući rođendan?“ Pitala je bojažljivo, ali činilo se kako se on nije naljutio.
„Što to?“
„Voljela bih imati jednu zvijezdu.“
„Zvijezdu? Teško je skinuti zvijezdu. Za to bih trebao otići u nebo i skinuti je.“
„Možeš to napraviti?“ Upitala ga je puna vjere. Bila je uvjerena da njezin tata može sve.
„Trebat će puno vremena. Možda ti je neću moći pokloniti za idući rođendan, ali moraš biti strpljiva. Može?“
„Može, tata. Obećajem.“ Zaspala je i prije nego je on izašao iz sobe.
Idućeg se jutra probudila i vidjela majku mokrog i natečenog lica. Nju je uzela teta. Tate nije bilo nigdje. I ona je plakala. Pričala je nešto o autima i nesreći. Tate nije bilo nigdje, ali obećao joj je da će joj donijeti zvijezdu. I vjerovala je u to. Možda će mu trebati dugo, ali jednom će se vratiti i donijeti joj pravu zvijezdu, a mama će biti sretna.
Sjedila je ispred kuće. Kosu joj je mrsio lagani ljetni povjetarac. Razmišljala je, nije mogla vjerovati da se udala, godine su tako brzo prošle. Sjetila se kako je nekada plesala s ocem na ovoj livadi. Tako je noćas plesala s muškarcem kojeg je zavoljela. Voljela ga je neopisivo. Voljela ga je do zvijezda i natrag. Zvijezde. Postoji li išta ljepše od zvijezda?
Zatvorila je oči i opet ih otvorila. Njezin novopečeni suprug je izašao iz kuće i sjeo pored nje. Sjeo joj je na vjenčanicu, ali njoj nije smetalo. Bila je presretna da o tome razmišlja. Naslonila mu se na rame i pogledala gore. Tamnim je nebom proletjela zvijezda padalica. Sjajnija od bilo koje druge koju je ikada vidjela u životu. Suze su joj potekle niz obraze. Sjetila se kako joj je obećao poslati joj zvijezdu. Uskoro se kiša sjajnih, zlatnih kometa prosula nebom.
Ustala je i izula cipele i zaplesala na istoj toj livadi s muškarcem kojeg je toliko voljela. Ljepši vjenčani dar nije mogla poželjeti.
