Autor:Marjan Gašljević
Da je svjetska politička bašča prepuna različitih endema oduvijek je poznato. Međutim, izgleda, hrvatski je politički vrt sam po sebi endemičan. Usprkos različitosti vrtnih primjeraka svi su nekako isti. Je da tu i tamo neki iskoči svojim osebujnim stilom ali to je više izuzetak nego praksa koja, opet, uopće ne mijenja način života tog vrta. Osebujnim stilom tako je narodskim jezikom, koji mu je i tako svojstven, predsjednik je svoje Stranke rada i svega i svačega narodu objasnio da „uplata novca na račun njegove stranke nije donacija nego investicija“ i da Hrvatskoj „ne trebaju podobni nego stručni“. Naravno, u konačnici hipotetski, koja dobra riječ koju rado koriste ti vrtni stanovnici kada treba izbjeći odgovor, bolje je „uložiti“ u Stranku Milana Bandića nego, eventualno, u vlastito obrazovanje.
Osebujni stil, kako on to voli kazati, ovog lika uvelike se razlikuje od europski uljuđenog stila koje furaju prime političari političke elite na osnovu uzora, prvog čovjeka iste te elite. A mi, narodski ljudi, s hipotetičkom lakoćom podnosimo kada ti netko jebe sve po spisku lijepim biranim riječima. A što da se čudimo kada isti ti stanovnici najsunčanijeg dijela političkog vrta izjebu sve po spisku i „liebe Mutter“ u dobrom hrvatskom stilu skoro potpuno nepoznatom dobroj europskoj praksi. A što bi, to je, naime, naš osebujni stil.
A da mi zbiljski gajimo osebujan stil u, posebno, političkom vrtu govori i jedna tužna priča.
Iznenadnom smrću (ne daj Bože) umre viđeniji hrvatski prime političar. Po ustaljenom onozemaljskom protokolu odmah ga upute na Vječni sud koji ga, pak, bez velikih saslušanja, prava ne žalbe, zahtjeva za izuzećem suda, revizora i vještaka, odmah uputi u Pakao. Pred vratima pakla političara dočeka osobno Vrag kako je i red za prime političara sve se žaleći kako u Paklu trenutno nema mjesta ali on nema izbora mora političara smjestiti. Obzirom na dobre političke veze i u “Europi” i “dole” Vrag ponudi političaru izbor u kojem može zauzeti mjesto nekog od mnogih kolega koji bezvremensko onozemaljsko vrijeme provode u Paklu.
Otvori mu Vrag prva vrata, a ono tamo Slobo uranja i izranja do dna bazena punog vode. I tako cijeli dan. “Ne. Pošto sam anemičan ne bih to mogao izdržati.” Otkloni tu mogućnost a Vrag, slegnuvši ramenima otvori sljedeća vrata iza kojih Tito velikim čekićem razbija kamenje i tako cijeli dan. “Ne. Stradale bi moje njegovane gospodske ruke. Molim slijedeću opciju.” Otvori Vrag slijedeća vrata a tamo na podu na leđima svezanih i raširenih ruku leži Bill Clinton a nad njime Monica radi ono što mu je radila i u ovozemaljskom životu. Zatilta političar okicama pa se energično obrati Vragu: “To! To bih mogao bez problema.” Osmjehnu se Vrag i reče: “Monica, možeš ići. Dobila si zamjenu.”
U principu tuga ove priče nije u „odlasku“ političara i konačnoj kazni. Tuga je što se nama običnim građanima kazna koju izabra na „onom svijetu“ ovaj naš prime političar dešava i s ove i s one strane granice vremena. A što bi? Nismo „ulagali“ a, bome, nije nas zamijetio niti žovijalni Juncker kada je, onomad, zavirio pod sako jednom našem prime poliičaru.
