Obračun kod HDZ Corrala
Sunce je pržilo maleno mjesto zatočeno na nekad važnom, a danas sasvim nevažnom, putu što je nekoć spajao istok i zapad. Vrata zakovana daskama i oronule fasade s kojih se boja davno oljuštila, na kućama u glavnoj ulici, naglašavali su osjećaj tjeskobe, a većina od ono malo preostalih stanovnika, koji još nisu pobjegli iz te zabiti, skutrilo se u svojim kućama.
Vrata na najvećoj zgradi zaškripala su i na njima se pojavio lik sredovječnog muškarca. Polako je napravio par koraka i stao uz rub pločnika. Na pustu cestu pala je njegova visoka sjena. Pogledao je najprije lijevo pa onda desno niz ulicu i onda napravio još par koraka i ponovo stao na sredini ceste. Vjetar je dizao prašinu koja je padala po njegovim cipelama od lakirane bruxelleske kože. Na anemičnim prsima svjetlucala se zvijezda.
Čuvši korake bacio je pogled preko ramena i ugledao dobro poznato lice uokvireno kratkom prosijedom bradom, a onda i visoki lik u špicastim cipelama. Iza ove dvojice dolazili su i drugi. Pogledao ih je i onda pokretom glave pokazao da ga slijede. Grupica se uputili niz ulicu.
„Misliš da će doći obojica?“ plašljivo će bucmasti lik s naočalama gledajući mladića crne kose pored sebe. Ovaj ga samo ošine pogledom i produži korak kako bi prišao bliže vođi. „Ovo je moja prilika“, pomisli mladac, „neka tata priča što hoće, ali nije me vođa džabe stavio na vrh svoje liste.“
No, što su dalje odmicali ulicom više se primjećivala nesigurnost u ponašanju pratitelja čovjeka sa zvijezdom i neki su već nervozno pogledavali na stranu ne bi li otkrili put za uzmak ako im zatreba. Drugi su se pak trudili što više sakriti iza leđa onoga na čelu.
Skupina se približavala kraju ulice gdje se nalazio ograđeni prostor. Na ulaznim vratima kočoperio se natpis: „HDZ Corral“. Na ogradu Corrala bijahu naslonjena dva muškarca. Građa tijela i četvrtaste brade njihovih lica odavale su rodbinsku povezanost. Ugledavši skupinu kako se polako približava, stariji od te dvojice se naglo odvoji od ograde i posegne prema futroli za pojasom. Izvukavši mobitel iz nje hitro ukuca PIN i počne brzo nešto tražiti na po njemu.
„Šta je bilo? Koji kurac si nervozan?“, upita mlađi gledajući mrko kroz naočale.
„Evo ovi’ govnara. Ima ih popriličan broj i samo šta nisu tu, a od tvojih ni’ko“, nervozno odvrati stariji, „pa gledam jel’ ‘ko barem SMS posl’o.“
„Ne sikiraj se. Kad ja puknem onog glavnog svi ti njegovi će odma’ puzat prid nama.“
U zapuštenoj nastambi preko puta Corrala, na kojoj se još jedva vidio natpis: SALOON, pored prozora se natiskala omanja grupa ljudi znatiželjno zjakajući na obje strane.
„Znate što. Ja navijam za braću“, naglas će muškarac plave kose što je stajao uz lijevi prozor, „ovoga s tom limenom zvijezdom nemrem smislit’.“
„Trebalo bi ih sve dobro namlatiti, pogotovo onoga s čekinjavom bradicom šta se uvijek kurči iza nečijih leđa“, uzvrati niži nabijeni muškarac kratke tamne kose naslonjen uz desni prozor, bliže vratima u sredini.
„Ne sve“, nato će jedna žena skroz u desnom kutu, „ovaj sa zvijezdom je za sve kriv. On je sigurno neki crveni vrag što je došao Bog dragi zna otkuda. Njega treba naučiti pameti i potjerati tamo otkud je došao.“
„Joj kad bi se makar potamanili međusobno“, pomisli visoki muškarac tamne kose uz lijevi prozor, „pa da onda ja stavim zvijezdu. Joj što bi ovi moji popizdili od ljubomore.“
Pokraj prozora u kući odmah uz Saloon, što je nekad služila kao hotel, stajala je plavokosa žena obučena u usku bijelu haljinu koja je ocrtavala njene obline. „Baš nezgodna situacija“, pomisli ona, „ja bih sada trebala stati na nečiju stranu, ali daj ti znaj tko će pobijediti? Što ako krivo odaberem? A svi očekuju od mene da pokažem za koga sam. Možda bi bilo najbolje da izađem na balkon i pustim koju suzu. Svatko od njih će misliti da se to ja bojim za njega. Osim toga ova mi haljina super stoji. Baš bi se trebala pokazati da svi vide kako dobro izgledam.“ Stane pred veliko ogledalo okrećući se lijevo-desno i zadovoljno promatrajući se u njemu.
Čovjek sa zvijezdom i njegova pratnja su za to vrijeme prišli blizu Corrala. Zaustave se desetak koraka od braće. Čovjek sa zvijezdom prekriži ruke na prsima i pogleda prema mlađem bratu. Ovaj čvrsto stisne šake i uzvrati mu mrkim pogledom.
Napetost se mogla rezati nožem.
Odjednom se, kao iz vedra neba, začuje glazba. Svi se počeše zbunjeno okretati pokušavajući shvatiti odakle ona dolazi. Dok su bezuspješno tražili njen izvor razlijegle su se riječi:
„Jovano, Jovanke…“
NASTAVIT ĆE SE!
Za ZEZOSKOP: specijalni izvjestitelj s naličja mjesta, Aleksandar Olujić
NAPOMENA:
ZEZOSKOP je satiričko- humoristički podlistak. Sve navedeno je fikcija i svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.
ZG-KULT
