Autor: Marjan Gašljević
Htjeli mi to ili ne ali činjenica je da se ova rasplamsala priča oko mirovinske reforme i referenduma o istoj tiče svih nas bili mi umirovljenici ili će mo to, prija ili kasnije, postati. Sama ta priča oko mirovinske apsolutno je iz fokusa javnosti potisnula aktualnu kampanju za izbore hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu. Svakako, za većinu hrvatskih građana sigurno je mnogo važnije kako će izgledati mirovinski sustav od činjenice da će 11 ili 12 bezličnih, sitnih birokrata primati europsku plaću, a ama baš ništa, ili skro ništa, neće doprinjeti istim tim građanima Hrvatske koji primaju ili će primati mizeriju od mirovine. Isti ti birokrati koje će izabrati ono nešto, uglavnom, revnih stranačkih vojnika koji bi po svom uvjerenju glasovali i da se na listi ispod stranačkih boja stavi prazna pivska boca ili truli panj svoju će mirovinu osigurati, poučeni iskustvom prethodnika, kroz skrivenu „štednju“ na još skrivenijim računima istovremeno dajući naputke umirovljenicima da moraju štedjeti za starost dok su još u sustavu rada. Nitko ih, na žalost, nikada ne pita od kojih će plaća štedjeti, recimo, radnici Uljanika ili mnogobrojni drugi koji mjesecima ne primaju plaće pa i od državnih firmi kao i oni na minimalcu.
Danas je odlazak u mirovinu tužna priča jer se radi, uglavnom, o odlasku u siromaštvo. Mirovina je odlazak u siromaštvo i mnogima koji su imali iznadprosječne plaće dio kojih su pretvarali u materijalna dobra računajući da će u njima uživati kad odu iz sustava rada. S trećinom primanja koja su imali u sustavu rada odjednom postaje veliko opterećenje održavanje tih dobara a, sama ta trećina, često je nedostatna i za dostojanstven standard na koji su navikli.
Pompozno najavljena mirovinska reforma koja će, kao, spasiti hrvatski mirovinski fond svela se na „puškaranje“ oko roka za odlazak u mirovinu koji je, prema reformi, predviđen za 67 godina umjesto dosadašnjih 65.
Kada bi pitanje mirovina i same mirovinske reforme bilo jednostavno kao ova prethodna rečenica niti bi bio potreban eventualni referendum a, bome, niti silni spotovi s kojima se straše protivnici reforme. Pitanje mirovinske reforme je složen i kompleksan proces za čije provođenje je nužno dulje vrijeme, vrijeme gotovo cijele jedne generacije. Pored vremena svakako je važan i nacionalni konsenzus koji će „istrpjeti“ to vrijeme, vrijeme, jednostavno kazano, prijelaza s sustava generacijske solidarnosti na fondovski sustav.
Osobno mislim da pomicanje zakonskog roka na 67 godina života i 41 godinu radnog staža za punu starosnu mirovinu nije problem uz sve one prateće propise koji za određena radna mjesta dopuštaju pomicanje tog staža bez penalizacije ali i neke manje penalizacije za umirovljenike koji nemaju te vršne uvjete.
Brojke s kojima se iskazuju svi elementi koji utjeću na financiranje i trošenje sredstava su egzaktne. Egzaktba je i činjenica da je postojeće stanje dugoročno neodrživo. To neodrživo stanje sigurno neće promijeniti eventualni referendum koji će „srušiti“ reformu ali još će manje pridonjeti održivosti stanja spotovi s kojima Ministarstvo straši građane o „dugu od 45 milijardi“. I jedna i druga, mislim, strana nemaju ideje i alata da bi eventualnom ovakvom ili onakvom eformom učinili „nešto“ što bi osiguralo dugoročnu stabilnost vrijednosti mirovina koje osiguranicima omogučavaju normalan život.
Posebno iritira licemjerje političkih „snaga“ koje „malo jesu“, „malo nisu“ za neki oblik reforme, a svakom normalnom je apsolutno jasna nužnost dugoročnog političkog konsenzusa. Prikupljanje nekakvih sitnih političkih poena na ovoj životno važnoj reformi je prst u oko i šaka u nos hrvatskim građanima, da ne kažem nešto ružnije što bi, svakako, bilo priličnije takvom ponašanju.
Jedna od najvažnijih, u stvari najvažnija, stvar reforme svakako su sredstva koja se iz mirovinskog fonda isplaćuju na ime mirovina koje nisu utemeljene na uplatama u fond iz rada. Ako se iznos koji se islaćuje na ime raznih povlaštenih mirovina, socijalnih mirovina, mirovina po posebnim propisima zbroji dolazimo do brojke koja je itekako blizu godišnem manjku s kojim se barata kada se govori o neodrživosti fonda. Kada spominjemo te iznose obično se taj podatak „gura“ na štetu ratnih veterana iz Domovinskog rata što je samo jedan dio ali zvuči najprovokatnije i izaziva „domoljubni“ otpor. Naravno, kao i onih izmišljenih 45 milijardi i to je samo jedna neistina s kojom se barata. Jasno je zašto se o tim mirovinama ne priča jer ih je gotovo trećina u ukupnom zbiru korisnika.
Laži, licemjerje i guranje glava u pijesak pred očiglednim problemima održavanja mirovinskog fonda sigurno neće pomoći. Nužda je pogledati istini u oči a prva i ključna istina jest da se iz mirovinskog fonda moraju i mogu isplaćivati samo mirovine koje su utemeljene na uplatama u isti taj fond. Takav pristup treba biti prijelazni period a reforma mirovinskog mora biti apsolutno vezana i za reforme u javnom sektoru te rastu proizvodnje uz smanjenje opterećenja onih koji stvaraju BND. Ne smijemo zaboraviti da pored 1,2 miliona umirovljenika na teret realnog sektora pada i 260 tisuća službenika i zaposlenika javnog sektora koji je, uglavnom, prepušten sam sebi a u budućnosti, izgleda, i milosti i nemilosti Mikulićevog inspektorata. Tko to može platitti?
Zašto sindikalci nisu potaknuli pitanje upravo tih mirovina po posebnim propisima i ako to itekako znaju da je osnovni teret već „pale“ na sporednoj stvari? Od kuda hrabrost Paviću da priča kako spotovi s kojima straši dugom od 45 milijardi koštaju samo dvadesetak tisuća kuna a svi znamo da je taj iznos dostatan samo za nekoliko sekundi emitiranja ostih tih spotova na nekoj komercijalnoj televiziji? Zašto svi, ama baš svi, šute o tzv. „Braniteljskom fondu“ koji je „uginuo“ s prodajom INA-ih dionica a bio je rješenje za veterane? Zašto? Zašto?
Na koncu jedino pouzdano znamo da će nekih 11 – 12 likova od kojih niti će mo imati koristi , a nismo nikada ni imali zasjesti na dobru europsku plaću nama se tu i tamo javiti s nekom „europskom“ idejom, a nama jedino preostaje izdržati njihove cjelodnevne isprazne priče još ova tri preostala tjedna, a za nas koji smo radni vijek privli kraju, a posebno one koji tek ulaze u sustav rada mogu samo kazati na tragu poznate Bernardičine: „Neka nam Bog pomogne.“ Osim ako i On nije digao ruke od nas što me uopće ne bi čudilo, a na tragu starog poznatog vica o Muji, naravno: „Bogobojazni vjernik Mujo živio u selu koje zadesi poplava. I dok mu je voda došla do stepenica kuće naiđe Haso u čamcu pozivajući ga da krene s nim pred nadolazećom još većom poplavom. Mujo odbija pravdajući se da će njega u njegovoj vjeri Bog spasiti. Nakon nekog vremena Mujo se, pred nadolazećom vodom, popne na krov kuće, Opet dolazi Haso u čamcu pozivajući ga što Mujo odbije uz isto obrazloženje. Nakon, opet, nekog vremena nailazi Haso u čamcu dok Mujo čući na dimnjaku istovjetno odbivši Hasinu pomoć. I tako, utopi se Mujo i dođe pred Boga pa ga pita zašto ga kao svog velikog vjernika nije spasio. Ta, Mujo, slao sam Ti Hasu tri puta s čamcem, a ti nisi htio. Odgovori mu Bog.“
