Autor: Marjan Gašljević
Nekako mi nije jasno kako se politički kadrovi uvijek svrstavaju po strogim pravilima koji one oporbene uvijek poslože među ekstremno čiste poštenjake, neprikosnovene domoljube, savršene ekonomiste i gospodarstvenike, neprikosnovene demografe i brižne njegovatelje ugodnog života dječice i umirovljenika. Za razliku od njihove svekolike savršenosti na drugoj su strani političari koji obnašaju vlast koji su sve suprotno od toga. Ta grupacija političara su čiste raspikuće, lopovi, lažovi, prevaranti svih razina, izdajice, glodavci svakog dobra i rastjerivači vjernih i poštenih. I, onda, svi ti ružno etiketirani budu gurnuti na sud javnosti kroz izborni proces ili, još gora kazna, prijavljeni Povjerenstvu za sukob interesa. Famozno Povjerenstvo im promptno izriče mjeru „opomena“ koja im znači onoliko koliko i nekoj stvari kap kiše, a sud javnosti im presudi kroz izbore s kojima se ama baš ništa ne promjeni osim, eventualno, da se presele iz „vladajućih“ i „oporbene“ pa se moraju privikavati na novonastalu situaciju kada postaju „savršeni“ i „bezgriješni“.
Tako nekako izgleda i novonastala frtutma s sakupljanjem potpisa za inicijativu „67 je previše“. Sada „savršeni“ prije nekoliko godina bili su „zločesti“ a ovi sadašnji „savršeni“ tada bijahu „zločesti“. Kako bi stari ljudi rekli: „Sjaši Kurta da uzjaši Murta.“ Ili oni nešto prostiji: „S kurca na plot ili s plota na kurac.“ Pa Ti biraj, a ti jebeni političari nešto slabo umiru. Bar se meni tako nekako čini. 30 godina demokracije, a ono stalno iste face samo nešto podbulije i bogatije. Kilava javnost nikako da ih kazni, a stanje sve složenije. Neki, kažu, danas ne mogu ni svoje nekretnine nabrojati, a tada u povojima demokracije varili u blatnjavim kanalima. Nije sramota variti ali malo je varioca koji od varenja nakupiše milijune osim ako baš nisu „varili“. A oni koji nisu „varili“ itekako znaju da li im kuća na moru vrijedi 800 tisuća ili 4 miliona. E, ako ne znaju onda im evo „opomena“.
I tako u praskozorje praznika demokracije, ili ti izbora za EU Parlament, kada će isti ti birači „kažnjavati“ ili „nagrađivati“ političare svi oni odjednom znaju što tim bokcima nedostaje i odmah bi sve to mijenjali, popravljali, dograđivali. To što su radili do danas ili, bolje, što nisu radili zaboravite. Sutra je novi dan. I svi ti likovi svrstani u raznorazne, uglavnom, bezizgledne ekipe pokušavaju prodati maglu puku jer, kažu, puk i tako ne zna nti što je Europska unija a, bome, niti što bi oni trebali činiti u korist istog tog puka tamo u Parlamentu. To što puk ne zna manje – više, brine što niti oni ne znaju.
I tako u svim tim doskočicama neukom puku jedni su se dosjetili pa su svoju bezličnu ekipu podijelili na dvije grupe nazvavši ih „Zeleni i Modri“. Da li je ideja proistekla od Stendhala i njegovog „Crvenog i crnog“ ne znam ali mi nekako vuče na dihotomijsku potku ovog ranorealističnog romana.
„Modri“ su se rastrčali Jadranskom obalom vješto izbjegavajući klizave terene pulskog Uljanika i riječkog Trečeg maja. Pa, iskreno, i nije primjereno motati se oko nogu Kinezima koji su upravo tamo i kojima bi se, možda, moglo nešto „uvaliti“ i ako, po svemu sudeći, teško jer je šef kineske delegacije naglasio da su u ekipi tehničari, bankari i pravnici koji vjerojatno znaju da je sve železje pod hipotekom, zgrade i zemlja u pomorskom dobru, a od zaposlenika samo administracija i sindikalisti. Što će, dakle, tamo jer se ni najlijepša obećanja više nemaju kome davati stoga je bolje lagano obalom sada kad u svakom mjestu koje imalo drži do sebe na rivama i trgićima mjesno stanovništvo pleše u narodim nošnjama i namjernike časti ne bi li ih nagovorilo da svrate u njihove (pre)skupe apartmane dok će se oni inkomodati u garažama i pojatama. Eto. Čak su i u Ravnim kotarima osnovali Turističku zajednicu. Nešto i nema stanovništva, tu i tamo neka autohtona bakica i čupavi dedek ali nije na odmet imati direktora turističke zajednice i nekoliko mu suradnika ma makar to bila i ona Čorićeva pouzdanica s nekoliko stranačkih iskaznica. „Zicher je zicher.“ Kako bi rekao švapski penzić povratnik žvakljajući besplatan pršut naklaćen na najnoviju mečku (ona Gabikina je mala maca).
„Zeleni“ pak ubjeđuju načelnike i gradonačelnike širom Slavonije i Baranje da stotine tisuća hektara „prepišu“ na „Forta novu“ koja je, usput rečeno, u večinskom ruskom vlasništvu a nastala je iz povjesti. Ma ne. Nemaju oni s tim posla to je prepušteno istim tim načelnicima i gradonačelnicima a na preporuku Ministarstva poljoprivrede da je to „možda po Zakonu“. „Zeleni“ objašnjavaju preostalim Slavoncima i Baranjcima da nije dobro napustiti Slavoniju i Baranju u potrazi posla na zapadu jer će tu kod Rusa imati itekako posla na svojoj zemlji i kod svoje kuće. Jebiga, tu nešto ne štima? Jel ono ide „kad te Kinez hrani a Rus brani“ ili obrnuto?
Nisam Stendhalov Sorel već stari, nesentimentalni oportunist. Ali što se tu može kad nisi u rascjepu identiteta od izbora do izbora.
