Na Veliku subotu.
Sumnja je najgora. Nema te nesreće, nema te nevolje, nema te patnje koja teže pada od sumnje. Sumnjati da će se nešto loše dogoditi gore je i od samog tog nemilog događaja. Sumnja nagriza i izjeda dušu više od najgrublje istine, ma kakova ona bila, kolikogod je se stidjeli priznati. Od svih koji čine zlo najveće zlo čine oni što šire zabunu, kolebljivosti i smutnju. Truju dušu sebi, truju duše drugima. Raspačavači sumnja. Gotovo da ne zaslužuju oprost jer čine golemo zlo. Ali svima valja opraštati, pa i njima. Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine.
I s onima koji vjeruju i s onima koji ne vjeruju; i s onima koji sumnjaju. Bog je sa svima nama. Uvijek i svuda. Ponekad se ne čini tako. Počesto se osjetimo usamljeni. Sami i daleki u nekom svom osobnom, žalosnom svemiru. Ali nema vlastitog svemira. On je uvijek s nama, možda najviše baš onda kad nam se učini da smo najusamljeniji, ostavljeni, sami. Treba Mu se samo otvoriti, još danas, ovdje i sada. Otvoreno srce otvara vrata raja. I koliko danas zajedno ćemo u taj raj ući.
Prošli je tjedan izgorjela crkva Naše Gospe. Svatko je taj nemili događaj sagledao iz svog vlastitog kuta. Vlastite pozicije. Ja sam isti iskoristio kao motiv za predavanje o Kirchhoffovim zakonima. Ne postoje slučajni ili spontani kvarovi na električnim instalacijama. Postoji samo ljudski nemar ili neznanje. Ignorancija. Griješiti je ljudski, a tolerirati grijeh je bezbožnički. To je velika razlika. Ipak, dobit će Naša Gospa novi krov: ljepši i bolji. I opet ćemo joj se priklanjati. Evo ti djece Majko.
Ako ne razumijete zašto u isti strujni krug ne smijete paralelno uključivati puno snažnih potrošača i kako dolazi do „kratkog spoja“ onda valja poslušati Kirchhoffova pravila; zakone. Današnji svijet zakone ne poštuje; misli da su skrojeni za druge. Pa ih u svojoj oholosti još manje razumije. Pravila su tu, ne da bi nas sputavala, već da bi nam pomogla da u svojoj bahatosti ne ispadnemo gluplji nego što to uistinu i jesmo. Dana nam je slobodna volja i mogućnost odabira. Velika sloboda i velika odgovornost. Ne treba baš za svaku zazivati boga i vapiti: Bože, Bože zašto si nas ostavio.
Vremena su žudnje. Želje za svakojakim stvarima koje se kupuju novcem. Imaju. Posjeduju. Ono što već imamo, što smo donijeli na ovaj svijet malo cijenimo, a to je jedino što ćemo sa sobom ponijeti kad jednom s njega odemo. Oslobođeni svake žudnje. Lišeni svake želje; kako one velike za slavom i bogatstvom tako i one male, tek za posljednjim gutljajem vode koji ištu samrtničke usne; kad zadnji puta zavapimo: „Žedan sam.“
Jučer je bio Veliki petak. Dan kada se svake godine sjećamo muke i smrti Gospodinove. Dan iskupljenja svih naših grijeha i ulaska u vječni život. Iskustvo tako složeno da ga svake godine valja zanavljati. Ništa se ne može mjeriti s žrtvom koji je On napravio za nas. Jednom. Zauvijek. Svršeno je.
Sutra je Uskrs. Svanut će novo Vazmeno jutro. Djeca će tražiti pisanice po vrtu. Roditelji će ih darivati. Vjerujmo u vječni život! Prestanimo s himbenim korizmenim obećanjima svom smrtnom tijelu koje već godinama u medijima promiču prijetvorni nazovi kršćani. Propnimo se duhovno, izdignimo se od prizemnosti i sebičnih. On je umro za nas da bismo živjeli vječno, što ne bismo i mi učinili nešto dobro u njegovu slavu. Prvog dana vječnosti koja je pred nama. Oče u tvoje ruke predajem duh svoj.
