Autor: Marjan Gašljević
Uvjek se rado sjetim nekih lijepih, zanimljivih i neobičnih događaja i doživljaja s radnog mjesta. Previše godina provedenih na različitim poslovima ponudile su pregršt takvih događaja a sada potiču smješak kada ih se sjetim bili oni samo smješni događaji ili događaji proistekli iz ljudske gluposti, naivnosti, pohlepe, egoizma ili nešeg desetog. Neke od njih zapišem da bi ih podijelio s prijateljima a neke samo prepričamo kad se sretnemo na nekoj kavi ili dugom razgovoru na ulici. Ovdje, dok dijelim priče s Vama, svog dragog i omiljelog šefa strpao sam u imaginarni kolodvor Rovišku a taj, moj omiljeni, sastavljen je u mojim pričama od više likova s kojima sam dijelio ove doživljaje na svoju ili njihovu korist.
Kako to i dolikuje žoharu kao što sam ja s punim poštovanjem i divljenjem uživao sam u znanjima i vještinama svog omiljenog šefa. Ta svoja divljenja trudio sam se u svakoj mogućoj prigodi i iskazati a, bome, i omogućiti svom omiljelom šefu da iskaže svoju intelektualnu i svekoliku superiornost u svakoj prilici i prigodi. Moderno je, kažu, uložiti maksimom truda u očuvanju svog etničko-kulturološkog identiteta. To mi baš i nije još uvijek previše jasno i, normalno, kako kaže moj dragi šef, da žohar kao ja to i ne može razumjeti.
Krenem ja tako neki dan prema njegovoj kancelariji da bih saslušao instrukcije za taj dan i taman da pokucam na tapicirana vrata kad iz sobe čujem krešendo: „Ak ja vama tak velim onda je to tako jer sem vam ja imal iz ekologije radnju za koju sem dobil čvrstu trojku.“ Pa mali zastoj taman da podignem ruku u kucaj: „Železnica je najzdraviji prevoznik i ja vam to budem na paperu napisal! Kad vam velim, Roviška će biti čišća i ljepša od tog vašeg Bimba-aaa!“
Uletim u kancelariju na taj produženi aaaaa sve misleći da mi netko omiljenog mi rukovodioca davi, a ono on pred ogledalom zauzeo Ciceronov stav kao u rimskom Senatu samo bez toge. Začuđeno se ukopam na mjestu sve zureći i taj veličanstveni prizor govornika u zanosu veličine izgovorenih misli. „Sjedi tu!“ Pokaza mi šef na stolac: „Direktori su mi rekli da danas idem u Gradsko poglavarstvo da tamo ima neki stol, nisam siguran jel čoškasti il mi rekoše okrugli, i da će tamo biti neki Bimbao i da im rečem kako smo mi jako ekološki dobri. E, pa ja sada vježbam govor za tog Bimba-a pa ti eto gledaj i slušaj da mi rečeš kako sam ja to uvježbal“ Mudro se naklatim i gledam zadivljeno slušajući širom otvorenih usta: „Ak ja vama velim …….. „ Zadivljeno zaplješćem sve zapitkujući: „Šefino moja mila a tko je taj Bimbao?“ „A kaj da ti ja objašnjavam kad ti to tak nemreš razumeti. To ti je neki veliki, pametni čovek iz Španjolske koji nam bude rekel kako je on svoj grad uredil. Zutra ti to bude u novinama pa ti pročitaj tamo će ti to biti jednostavnije objašnjeno tako da ti i ostala prosta raja to možete razumeti.“
Sutradan ujutro nestrpljivo sam pocupkivao čekajući da se otvori kiosk da bih kupio novine i pročitao, za nas laike pojednostavljeno, o čemu se to radi. Taman sam počeo čitati opsežan članak o gostovanju delegacije španjolskog grada Bilba-a koja je iznijela svoja iskustva kao je taj nekad najprljaviji grad pretvorila u najčišći grad Španjolske u samo nekoliko godina kad uleti šefina i zaplijeni mi novine. Malo zbunjeno ga pogledam dok mi on poče objašnjavati: „Te budale ništa ne razumiju. Ja sem im rekel neke stvari, a onda mi gradonačelnik ni dal da im još do kraja velim. Kaj on zna o ekologiji. Ja sem dobil čvrstu trojku a ne on. Kaj oni meni na španjolskom? Ona kaj prevodi sve im je krivo rekla što sem ja rekel. Ja sem iz njemačkog dobil čvrstu trojku.“
Kavu smo popili uglavnom ja šuteći dok je šefina nervozno gužvao i trgao novine sve brundajući o nepismenim prevodiocima i novinarima koji mu nisu skloni jer je on važna karika u Stranci u svojem selu.
Tako, on brundajući ja šuteći i klimajući glavom u znaku odobravanja na te mrzitelje mog milog šefa, dođosmo pred prometni ured. Ono tamo neka galama. Visoki, žuti brko u svakoj ruci vuče po koferčinu razgalamio se nešto na njemačkom jeziku sve odmahujući glavom valjda zato jer su mu ruke zauzete. Službujući prometnik i telegrafista koji mu je došao u pomoć razmahali se rukama, tapću nogama, poskakuju, klimaju i odmahuju glavom, tresu tijelom i kroz grimase čuješ samo:“Ja? Ja! Nain, nain! Bitte! Bitte?“
„Jebote, ovaj Švabo ništa ne razumije!“ Rezignirano slegnu ramenima već, od razgovora, uznojeni prometnik sve odmahujući rukom prema sugovorniku. „Ljudi pa što se mučite. Pa tu je naš dragi šef on perfektno govori njemački jezik. Dobio je čak čvrstu trojku iz njemačkog na Prometnom fakultetu …“ Sretan što imam tako obrazovanog šefa uskočim s rješenjem problema sve se okrerčući prema šefu koji mi je trebao biti iz leđa. U tom poluokretu vidim šefina je nestao samo sam čuo škljocaj zaključavanja brave na njegovoj kancelariji uz razvučeni: „Kajjjjjjj oni budu mene je….“
Zbilja je šef u pravu. Što bi se on mučio s tamo nekim Švabom koji vjerojatno nije dobio čvrstu trojku iz njemačkog na Prometnom fakultetu i pitanje je koliko uopće zna njemački jezik. Prisjetim se sam nekoliko riječi njemačkog pa mu ukratko uspijem objasniti da u kolodvoru nemamo garderobe te će stvari morati čuvati sam a vlak će pričekati par sati na obližnjoj terasi.
Sjedim tako u sobi sve tužan što nisam položio njemački kao moj šef, a onda se sjetim koliko sam jadan u usporedbi s njim. Taj stručnjak, pored njemačkog i španjolskog, izvrsno se služi engleskim tako da mu meni računala na hrvatskom predstavlja samo problem a, koliko sam vidio, i izvrsno barata talijanskim jezikom. Taj talijanski posebno mi je ostao u sjećanju. Na ljetovanju, slijedom nekakvih ljubavnih eskapada, upoznasmo se nekim Talijanima. Talijani kao Talijani, govore samo talijanski, stalno su nasmijani i prijazni i počastiše nas s pićem. Da im se odužimo pozovemo i mi njih u goste u naše malo odmaralište. Vođeni čvrstom rukom omiljelog nam šefa cijeli smo dan pripremali doček. Za predjelo šef je žrtvovao, ali samo za Talijane, jednu svoju čuvenu kobasu s mesom od burskog jarca. Glavno jelo bio je srneći gulaš koji smo strpljivo kuhali skoro cijeli dan. Pred veće stiži, galameći kao Talijani, ogaravljeni od cjelodnevnog sunčanja i Talijani. Primiše se odmah domaće rakije sve klimajući i mljackajući. Čuvena kobasa od burskog jarca planula je u trenu a šefina je, naravno, na čelu stola, uživao u pohvalama sve dok jedan od Talijana a za njim i ostali, taman kad je nestalo s tanjura čuvene kobase od burskog jarca, ne počeše klimati glavama uz: „Bene! Bene! Tutto bene!“ Smrknu se šef sve mumljajući:“ Tko je bena? Ja vas ranim a vi meni da sam bena. Bena sam što sam vam dao svoju najbolju kobasu.“ A onda, da bi smirio stvar ponosno pokaza na kotlić sa srnećim gulašom skupivši kažiprst i palac u znak kao iz vegetine reklame te progovori na čistom talijanskom: „Bambino! Njam, njam, bambino!“ Talijani odjednom zašutješe, pogledavajući se, digoše se od stola pa sve uz: „Gracija, gracija …“ odoše niz ulicu.
„Kaj oni znadeju talijanski.“ Mudro zaključi omiljeni nam šef poslije sedmog tanjura srnećeg gulaša sve kruhom ga brišući uz zadovoljno mljackanje: „Šteta što sem na dijete …. Mljac!“
