Rekla bih da je vrijeme mojih najvećih uspjeha upravo ono nakon razvoda. Neki od tih uspješnih događaja su zaista statistički značajno vezani uz razvod, ali naravno ne svi.
Pouzdano znam da mi većina muških susjeda nikada ne bi priskočila u pomoć koliko jesu, da sam bila i dalje udana. Po svemu sudeći, ni sam objekt moje udanosti, nije baš zbrajao efekte svoje učinkovitosti za meni potrebite stvari. Tako kad se sve zbroji, nulta učinkovitost udanog stanja spram mnogostruke učinkovitosti razvedenog, je zapravo nužna težnja svake samosvjesne žene koja nije imala tu sreću da joj objekt udanosti bude posve podudaran.
Sjećam se da je znalo proći bezbroj dana kad sam bivšeg muža tražila, molila, na koljenima preklinjala da mi popravi neki feler u stanu, a bez značajnog učinka i nakon tog perioda bezbrojnosti, dakle nikad, a nakon svečanog čina rastave, već na prvi poziv susretljivih susjeda dobila defeleriziranje svih mogućih felera u stanu.
Naravno, preduvjet brzopoteznosti susretljivih susjeda je samo odsustvo službeno verificiranog objekta udanosti i lagana glumačka rola utučenog bespomoćnog ženskog stvora koji obećava silnu zahvalnost.
Tako je moj status razvedene žene postao svojevrstan sinonim za ispunjenje svih mojih kućanskih nevolja na najlakši mogući način. Pa čemu onda ne težiti jednostavnom postupku oslobođenja koji ti u bliskoj budućnosti odmah nudi rješenja vrlo visoke stručnosti ( jer biraš susjeda po profesiji i sklonosti za određeni feler ), nego robovati nekome tko traži čisti veš, dnevno tri topla obroka i psihološku svakodnevnu potporu tipa: “Da, ti si bio u pravu, ne tvoj šef!” i buljeći u kompjuterski ekran mantra ti svoju ispriku: “Evo, sad ću!” – koje se nikad ne dogodi.
Vođena tom mišlju ja sam svoj objekt udanosti vrlo lako prepustila ljudima koji su imali više razumijevanja i strpljivosti za “Nikadašnje – Evo, sad ću!”i krenula u oformljavanje liste zamjenskih defeleratora stana po profesiji. Zvuči jako zločesto i proračunato, ali neprocjenjiva je sreća na licima onih koji žele pomoći jadnoj razvedenoj ženi, pa je zapravo grijeh ne ispuniti te duševne potrebe istima.
Čim pogledam tugaljivo preko balkona, uhvati se neki brižni očinski nastrojeni susjed i pita me: “Kako ste, susjeda? Jel sve u redu?” i po potrebi se uhvati u humanitarnu misiju spašavanja pokvarenog plinskog ventila, nakrivljene roletne ili cureće pipe. Svakom uredno odmjerim dozu piva ili kavice, kakvog osebujnog kolača ili nekog organiziranja protuusluge u mojoj firmi, i stvar je riješena za sat-dva.
Svijet je zbilja jako naklon razvedenim ženama. Preporučam svima koje u dva mjeseca nisu uspjele pokrenuti službeno važećeg “Evo, sad ću”, a s dokumentiranih barem pet većih kućnih felera, i koji nemaju potpisan predbračni ugovor. Vidjet ćete, iskustva razvedenih žena su neprocjenjiva.
A-NA-STAZI-JA
