Autor: Marjan Gašljević
Koliko li su samo različite javne osobe isticale povjerenje kao jedan od ključnih faktora svoje političke, moralne i etičke ponude. Na žalost ta važna osobina u funkcioniranju građana i institucija njihove države toliko je puta izigrana i iznevjerena da je postala samo jedna otrcana floskula. „Možete mi pokloniti svoje povjerenje jer ću ja ….“ Prečeste su parole izvikivane s govornica, kroz ekrane ili radijske emisije koje se istope onog trenutka kada je glasač u dobroj namjeri zbiljski poklonio svoje povjerenje u nadi da će bar nešto dobiti zauzvrat iz raskošnog buketa obećanja. Koliko je to povjerenje i kolika mu je različitost tumačenja viđamo svakodnevno kroz razna, manje – više važna, događanja.
Neku smo večer imali prilike vidjeti nemile scene u Saboru. Provjereni medijski štos s iznošenjem zastupnika iz sabornice malo je zasjenila prijetnja saborskom stražaru. Iznošenje zastupnika već je viđeno pa javnosti više i nije neki događaj ali je za to napravljen događaj od prijetnje zastupnika jednom od stražara. Vrlo ozbiljna i ružna scena iskorištene je čak i od nekih sindikalaca koji su se, po meni, neumjesno narugali tražeći povišicu plaće za saborsku stražu jer bi kao mogli „ušteknuti kičmu“ ako bi morali, recimo, iznositi zastupnika Grbina, Šukera ili Čuraja. Prilikom prvog iznošenja prije nekog vremena u jednom sam tekstu predložio da se saborskoj straži stave na raspolaganje „tralje“, alat za nošenje težih tereta, međutim mislim da više neće trebati jer je taj štos sada već definitivno isfuran.
Osobno mi je zanimljivo, i ako podvlačim, niti u kom slučaju ne podržavam prijetnje ljudima u straži koji samo rade svoj težak i baš nešto ne preplaćen posao, kako je došlo do ove situacije u kojoj se u nekom udaljenijem analiziranom kontekstu svakako može raspravljati o povjerenju u institucije Hrvatske države.
Naime, do cijele ove zavrzlame i igrokaza koji će još potrajati došlo je zbog rasprave oko uhićenja i sprovođenja na odsluženje pravomoćno izrečene presude bivšem premijeru Sanaderu. Samo to popodne dok su policajci sprovodili Sanadera u Remetinec u Saboru se rasplamsala rasprava oko Sanaderovih kaznenih djela za koje je, eto, upravo pravomoćno osuđen ali i ona za koja se sudi i koja su u raznim procesnim fazama. Oporba je iskoristila situaciju „navalivši“ na vladajuće okrivljujući ih za „držanje vreća“ Sanaderu posebno ističući kolege s kojima sjede u sabornici a koji su tada, nedvojbeno, držali skute svom tadašnjem premijeru danas osuđeniku ujedno i predsjedniku njihove stranke da bi njegovim „padom“ odjednom pali u kolektivnu amneziju zaboravivši za što su sve glasovali aklamacijom. Vladajući su, pak, uglavnom šutjeli ukazujući na pojedinačnu odgovornost osuđenika i, kao, činjenicu svoje zaboravljivosti.
I saborski izvjestitelji su to poslijepodne došli na svoje loveći po saborskim hodnicima zastupnike vladajučih koji su bježakali pred kamerama izbjegavajući da se ne zajebu i nešto izlanu.
Dakle, zavrzlama je započela agresivnim diskusijama oko presuđene štete isplaćene kao mito Sanaderu od 17 milijuna kuna za preplaćenu zgradu u Planinskoj. Naravno, u diskusijama su se potegle i druge afere iz tog vremena koje još nisu dobile konačni pravorijek počevši od famozne Fimi-medije do predaje INA-e u mađarske ruke.
I kako se onda u toj priči oslikava povjerenje. Pa eto za neviđenu krađu i otimačinu na koju su oporbeni zastupnici pokušali ukazati reagiralo se izbacivanjem zastupnika iz sabornice što se je izrodilo ružnim incidentom prijetnje. Da je u političkom nadmudrivanju svašta dozvoljeno odavno znamo, ali uspoređivati nakupinu teških koruptivnih kaznenih radnji, pa makar i prihvatili da se radi o pojedincu što baš i nije za vjerovati, s prijetnjama izrečenim u jednoj nabrijanoj prepirci ipak je teško prihvatljivo.
Možda je još jedan daleko teži ispit povjerenja građana u institucije svoje Države pao ovih dana kada su građani u neviđenoj akciji solidarnosti prikupili ogromna sredstva za liječenje teško bolesne djevojčice. U samo četiri dana prikupljeno je preko 34 milijuna kuna, dvostruko više od potrebnog, u akciji u kojoj su sudjelovali samo obični, mali hrvatski građani na poziv roditelja djeteta. Država se je držala po strani uz uobičajeno mudrovanje ministra zdravstva koje bi komotno mogli nazvati demagogijom najnižeg oblika.
Da su građani u pravu svjedoči činjenica da je u fond za skupe lijekove kojeg je ministar zdravstva stavio pod svoju kontrolu uplaćeno kroz daleko dulje vrijeme samo milijun i pol tisuća kuna koje uredno „čame“ na računu i ako, koliko mi je poznato, osmero djece oboljelo od spinalne atrofije čeka odobrenje za liječenje skupom spinrazom. Istovremeno troje djece oboljele od teške, rijetke bolesti na Rebru imaju pravo na skupi lijek za liječenje dok dijete s istom dijagnozom u Klaićevoj nema pravo.
Kako vjerovati i pokloniti povjerenje sustavu u kojem bezbrojne komisije i povjerenstva mjesecima odlučuju o životu ili smrti nekog djeteta što priječi samo neki papir koji bi oni trebali „ispiliti“. Stoga, začudo nitko od tiih institucija kojima bi trebali pokloniti povjerenje nije našao potrebitim i razmotriti prijedlog oca male djevojčice Mile o osnivanju stručnog povjrenstva koje bi reagiralo i odlučilo, kada je god to moguće, u urgentno razumnom roku u korist pacijenta. Na koncu tu su i sredstva zaklade koja će, valjda na sreću, biti pod građanskom kontrolom na raspolaganju u trenutku odmah.
Uz želju i molitve da mala Mila i sva bolesna dječica dobiju primjerenu skrb te što prije ozdrave želim i „ozdravljenje“ hrvatskih institucija na način da oni budu ti koji će preuzeti inicijativu za sva hrvatska „bolesna stanja“ te tako vratiti povjerenje građana.
