Autor: Marjan Gašljević
Nekako sve više se u Hrvatskoj trudimo dokazati da postajemo zemlja „izvrnutih vrijednosti“. Za ovo promišljanje svakodnevno dobivamo potvrde kroz razne događaje i događanja i to ne na razini pojedinaca već na razini sva tri stupa na kojoj počiva Država. I ako mi nije namjera razmišljati i pisati o politici ne mogu se ne osvrnuti na predizborni dernek u Lici koju je danima pohodio cijeli minstarski zbor i još njih nešto oko njih. Nisu mirovali niti oporbenjaci koji su se, i ako nešto manje i skromnije, pod svaku cijenu pokušavali ukazati u neki objektiv. Stanovnicima apsolutno demografski, gospodarstveno i u svim drugim pokazateljima devastirane županije odjednom nosioci vlasti obećavaju procvat i med i mlijeko. Što su do sada radili? Uništavali? Kakav to mora biti narod da nakon svih tih godina devastacije, pljačke, laži, obmana, nepotizma i prevara može povjerovati u te nove – stare priče? Čudan neki narod.
Dinamo je pobjedom nad Benficom u Zagrebu dostigao još jedan golem uspjeh u svojoj velikoj sportskoj povijesti koji će, svakako, biti velikim slovima upisan u mnogobrojne sportske uspjehe hrvatskih sportaša širom Svijeta koji su izazvali dviljenje tog velikog Svijeta jednoj maloj Hrvatskoj iz koje dolaze svi ti sportski velikani. Na žalost i nad taj veliki uspjeh nadvija se sjena kazni koje će uslijediti zbog neprimjerenog ponašanja na stadionu i oko njega. I ne samo kazni već i sramote koja, kao da, postaje ponos našeg sporta.
I sami smo u mnogim uspjesima sudjelovali svojom euforijom i divljenjem svaki put dižući letvicu očekivanja više.
Vrlo rijetko smo se pitali, euforično uzvikujući: „Hrvatska! Hrvatska!“ Koliko je rada, truda, znoja, odricanja i para uložena u taj uspjeh koji nas, tog trena, čini tako ponosnim. Koliko je stvarno uloženo to znaju samo ti sportaši i njihovi najbliži koji s njima nose teret uspjeha ali i neuspjeha. Jer, kako ranije kazah, letvica u naših navijača uvijek je vrlo visoko pa je i granica između uspjeha i neuspjeha vrlo tanka. Kako to izgleda itekako sam upoznat iz vlastitih iskustava.
I danas mnogo vremena provodim na sportskim terenima promatrajući, od onih najmanjih do seniorskih uzrasta, trud sportaša za postizanjem nekog rezultata. Uz rubove sportskih terena razmjenjujem iskustva s, najviše, roditeljima istih tih sportaša koji iz svojih, najčešće, skromnih primanja financiraju ama baš sve. Od naknada trenerima, opreme, klupskih članarina, putovanja, kotizacija, prehrane i čega još sve ne nužnog za i najmanji sportski uspjeh.
Večina tih roditelja svoje sportske nade ne, isključivo, polaže u vrhunske uspjehe s kojima idu i vrhunske zarade već se iskreno nadaju da će kroz sport njihova djeca izrasti u zdrave i odgovorne ljude s radnim navikama. Da će ih, kroz sport, odvući od raznih dilera koji krstare ulicama naših gradova i drže „štandove“ zamalo u školskim dvorištima. Da će ih skloniti s šankova na kojima se toči svašta bez pitanja za godine. Da će ih uključiti u društvo isto takvih nladih ljudi kojima je sportski život na prvom mjestu.
I sama Država je, bar u priči, na tom tragu. Žele, bar deklarativno, zdravu mladost i zdravo stanovništvo. Međutim, što čine da bi bar djelomično omogućili istoj toj djeci i mladim ljudima sportski napredak i sportski život. Usput, ne spartanski nego sportski jer spartanski dolazi u trenucima kada mladi sportaš preskoči granicu i uđe u klub vrhunskih. Država, a ni lokalna uprava u stvari čine vrlo malo ili gotovo ništa da bi sport približili djeci i mladima čiji roditelji nisu u mogućnosti podnijeti skupe i preskupe članarine, kupovine opreme, putovanja, naknade i kotizacije a takvih je u Hrvatskoj sve više i više. Da budem jasan, ovdje ne mislim samo na novac već i na regulativu u sportu i oko sporta koja nije dorasla, sučajno ili, možda, namjerno vremenima u kojima živimo.
Jednostavno, da je to tako, pogledajmo u samo nekoliko zadnjih godina koliko su hravatski sportski klubovi i reprezentacije platili kazni raznim europskim i svjetskim sportskim asocijacijama radi raznih obilka huliganizma. Koliko je sredstava „otišlo“ radi baklji, radi vrijeđenja, radi neprikladnih transparenata, radi nacističkih poklika, pozdrava i znakovlja, radi homofobnih istupa i, radi čega sve neprimjerenog ne.
I kada bi sva ta sredstva zbrojili vidjeli bi da bi se s njima, uz dio zarada od prava kada su naši vrhunski sportaši postizali vrhunske rezultate, itekako mogli financirati daleko više sportskih pogona nego što silimo roditelja na odricanje da bi imali bar malo zdrave mladosti s radnim navikama, navikama pobjeda i poraza.
Mora li Hrvatska radi toga izmišljati „toplu vodu“? Sigurno ne. Osvrenemo li se vidjeti će mo da su mnoge zemlje iz okruženja koje su imale problema s huliganima u sportu to itekako uspješno razriješile. Može li se Hrvatska odrediti želi li huliganizam ili sport? Ili je, ipak, huliganizam interes nekih skupina i lobija koji na njemu zarađuju više nego što se transparentno može izvuči iz sporta? Kuda, onda, idemo?
