Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić
Nekih se rituala ne odričem čak i kad su smiješni. Dodjele Oscara u Dolby Theatru u Los Angelesu, naprimjer. Kraj veljače je praznik za ljubitelje filma i svega oko njega. Zadnja nedjelja u tom mjesecu je rezervirana za budnost čak i kad u ponedjeljak radim ujutro. Sve za film, tješim se dok gledam za koliko zvoni, jer jedva držim oči širom otvorene. Ali, užitak koji direktan prijenos donosi je nešto posebno. Nikad ga ne bih mijenjala za skraćenu verziju sljedeće večeri. Pa gdje je uzbuđenje, kad se sve zna? Neko će reći da se i tako sve zna, ali nije baš tako. I ova dodjela je to potvrdila.
Zelena knjiga neočekivano je osvojila Oscara za najbolji film. I ova je dodjela pokazala da nagradu za najbolju ulogu uglavnom odnesu glumci koji tumače popularne. Tako je bilo 1970. godine s George C. Scottom za ulogu generala Pattona, 1980. u Scorseseovu filmu Razjareni bik za ulogu Jacka La Motte Oskara je dobio Robert de Niro (drugi put), 1982. za ulogu Gandhija Oscara dobija Ben Kingsley, 2012. godine za Spilbergov film Lincoln kad je nagradu treći put osvojio Daniel Day Lewis. Ovaj put je to Remi Malek za ulogu Fredyja Mercuryja u filmu Bohemian Raphsody Bryana Singera. Sjajno je odglumio legendarnog pjevača u filmu kojem nisam našla tako mnogo nedostataka koje mu drugi pripisuju. Makar je moj favorit bio Viggo Mortensen, radujem se da je Egipćanin osvojio taj mračni predmet želja. Nagradu za sporednu mušku ulogu osvojio je Mahershala Ali za ulogu Dona Shirleya. Potpuno zasluženo.
Olivia Coleman je pobijedila konkurentice za glavnu žensku ulogu. Sjajno je odigrala kraljicu Annu u filmu Miljenica, a jednako dobre bile su nominirane za sporednu ulogu Emma Stone i Rachel Weisz, ali kipić je pripao Regini King za ulogu u filmu If Beale Street Could Talk.
Drago mi je da je najboljim filmom proglašen Zelena knjiga. Ta se kategorija smatra najvažnijom jer je rezultat produkcije, režije, glume i scenarija. Dobitnik je zaokruženo cjelovito djelo kakvo ovaj film i je. Redatelj Peter Farrelly snimio je film o ljubavi, poštovanju i vječitoj potrebi za ljubavlju unatoč svim našim razlikama. Istinita je to priča o afroameričkom klasičnom i jazz- pijanistu Donu Shirleyu obrazovanom i profinjenom čovjeku, koji govori nekoliko jezika, živi u raskošnom stanu, ali je vrlo osamljen i njegovu vozaču i tjelohranitelju Tonyju Vallelongi Talijanu iz Bronxa, odanom ženi i djeci koji po defaultu nije sklon Crncima. Obojica su obespravljeni – jedan rasno, a drugi ekonomski i socijalno. Na turneji su po američkom jugu u vremenu snažnih tenzija između rasa. Radi se o 60-ima kad je segregacija jako prisutna, a rasizam je normalna pojava i gotovo prihvaćena građanska norma. Brine i čudi da su danas 60 godina poslije rasne, etničke i političke tenzije aktualnije nego ikada. Živimo u vremenu podizanja zidova i postavljanja bodljikavih žica na granicama, kao da je to ikada moglo spriječiti ljude da ipak dolaze bježeći od zla bilo koje vrste. Aktualnost ovog filma je neupitna.
Već dugo nisam čula tako duhovite dijaloge kakve vode Mortensen i Ali u ovom nostalgičnom filmu ceste o dobrim ljudima, koji se zalaže za zabranjene vrijednosti poput prijateljstva, razumijevanja i tolerancije. Iz filma možemo učiti i postati bogatiji danas kad je dominantno raspoloženje prema toleranciji posvuda negativno .
Ne mogu se ne osvrnuti na prošlost i ne primjetiti da su najbolji filmovi snimljeni 70-ih, jer su tada Oscare dobili Francuska veza W. Friedkina, Kum i Kum II (moj apsolutni favorit) F.F.Coppole, Cabaret B. Fossea, Let iznad kukavičjeg gnijezda M. Formana (pokupio 5 najprestižnijih Oscara- glavni glumac J. Nicholson, glavna glumica Louise Fletcher, redatelj M. Forman, scenaristi Hauben i Goldman po romanu K. Keseya, i najbolji film), Annie Hall W. Allena i Lovac na jelene M. Cimina. Kakvi filmovi! Nije ni čudo da jednoj old fashion curi pašu baš ovi antologijski filmovi koji su utjecali na njen filmski i svaki drugi ukus.
