Autor: Marjan Gašljević
„Ministrica Murganić i njezino ministarstvo rade izvrstan posao“. Doslovno je tako izjavio šef zastupničkog kluba vladajućih Bačić u kamere medija koji su ga pitali za eventualnu odgovornost iste te ministrice povodom stravičnog zločina u Pagu, gdje je otac bacio svoje četvero maloljetne djece s visine od 6 metara.
Ovaj stravičan i nezapamćen zločin izazavao je opći šok hrvatske javnosti. O zločinu i okolnosti zločina mnogo je već kazano, a biti će još uz nadu svih dobronamjernih da trauma ali i život nesretne dječice u što manjoj mjeri ocrtaju njihovu budućnost.
Nakon ove izjave zastupnika Bačića ostalo mi je veliko pitanje koliko daleko može ići političar sa svojim izjavama u pokušaju obrane svoje političke opcije i otklanjanju svake eventualne mogućnosti da netko i dobronamjeran pokuša ukazati na eventualne pogreške sustava kojem je i on jedan od kreatora i čelnika. Ovakav zločin sigurno nije i ne smije biti predmet politikanstva ali propitivanje kako funkcionira sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj za koji i sama ministrica kaže da nije dobar svakako je trenutak kada je nužno promptno reagirati i mijenjati ono što je trulo jer, činjenica je, zaredale su se loše stvari u tom sektoru.
Na žalost, rad ministrice Murganić i njezinih najbližih suradnika već je bio i, gotovo je stalno, pod propitivanjem hrvatske javnosti poslije čestih manjih ili većih ispada i neprimjerenih dešavanja. Poučeni, u hrvatskoj politici, da vladajući mogu što hoće, kako to kaže i sam Premijer, ništa nas, u stvari, ne može iznenaditi pa niti ovakav istup zastupnika Bačića koji je konstatirao „izvrstan posao“ bez ikakvog propitivanja događaja jer on i njegova družina, po njemu, mogu raditi i rade samo neupitno „izvrstan posao“.
Ministrica je odmah, „uz cuga“, uprla prstom u šeficu nadležneog zadarskog Centra socijalne skrbi prihvativši i sama dio odogvornosti ali ne tolik da bi trebala dati ostavku. Naravno da njezina eventualna ostavka u stvari neće promijeniti u tom sustavu ama baš ništa sve dok „ministarstvo radi izvrstan posao“ i neupitni su svi stručnjaci i nestručnjaci zatrpani često nepotrebnom papirologijom ali, radili ili ne, sveukupno „dobri“. Usput, ministrica nije propustila za neučinkovitost sustava socijalne skrbi okriviti vladu u vrijeme dok su na čelu države bili današnji oporbenjaci. Koliko će ta činjenica, ma bila ona i istinita, pomoći stradaloj djeci i mnogim drugima o koje se život očešao na tako neprimjeren i surov način nije, očito, bitno. Da li je opravdanje nečijeg nerada i nesposobnosti pravo da se i dalje ne radi gotovo ništa ali eto „mi smo ipak toliko bolji od njih jer smo Vam ukazali da oni nisu radili i učinili ništa“. Koliko godina može trajati prebacivanje odgovornosti na nečiji nerad s kojim pravovaljani Poncijevski mogu prati ruke? I na koncu, poslije napisanog i viđenog, koliko vrijedi ministarska suza ma radi čega kapnula?
U cijelom slučaju došlo je i do propitivanja, ponovno po tko zna koji put, i Zakona o kaznenom postupku i ako, kažu stručnjaci, represiji svakako treba pretpostaviti preventivu što je dugotrajan proces. Preventiva se, kažu, mora učiti od najmanjeg uzrasta a, trenutno izgleda, poučiti je nužno i žurno mnoge čelnike, ili ti, političku kremu.
I na koncu ne mogu ne pitati: „Zar Vas nije bar malo sram gospodine Bačiću?“
