Autor: Marjan Gašljević
Nešto prije manje od godinu dana svjedočili smo desantu Ličana na Zagreb. Taj desant predvođen Ličko-senjskim županom Milinovićem uzrokovan je neslaganjem ličkog HDZ-a kadroviranjem iz Zagreba završio je promptinim izbacivanjem Milinovića iz Stranke. I ako izbačen iz Stranke ostao je na ćelu Županije i dalje se kunući u svoju neupitnu svrstanost uz ideologiju stranke koja ga se je upravo odrekla šutnivši ga nemilosredno i tako pokazavši da je toliko razvikana demokracija i pluralizam istinski samo jedna uska uličica. Isti taj Milinović godinama je bio neprikosnoven na čelu Ličko-senjske županije donoseći stranci velik boj mandata u IX izbornoj jedinici zajedno s zadraninom Kalmetom.
Nekako u isto vrijeme ili nešto malo ranije došlo je do brodoloma još jednog HDZ-ovog župana onog Požeško-slavonskog Tomaševića. Za razliku od Milinovića Tomašević se nije pobunio protiv stranačkog vodstva već je na vidjelo izašlo njegovo zlostavljanje supruge. No i ako se često političke strukture zaklinju u presumpciju nevinosoti Tomašević je i prije pokretanja pravosudnog postupka nogiran iz Stranke ali je sve vrijeme ostao na čelu županije. Taman nešto prije ili u vrijeme događanja donesen je Zakon, tzv „Lex šerif“ kojim su lokalni šerifi zaštićeni od smjene koja je, u stvari, dugotrajan i neizvjesan proces što vidimo sada kada se, pod svaku cijenu, smjenjuje Milinović.
Da se je istim postupkom moglo satjerati u kut Tomaševića svakako je nedvojbeno međutim zlostavljanju vlastite supruge ipak je pretpostavljena neposlušnost stranačkom vrhu što je, očito, grijeh koji se ne oprašta.
Našamarana i isšljivana supruga i još k tome obična školska kuharica spram raspjevanog generala nije impresionirala čak niti Predsjednicu koju je molila za prijem da joj se, valjda, požali na „generalske šamare“. Kako kažu neki, Predsjednica je glatko odbila mogućnost susreta jer je bila zaokupljena pjevanjem s raspjevanim županom. Naravno, lakše i bezbolnije je prešutjeti tamo neku ubogu, zlostavljanu ženu nego ući u klinč s lokalnim močnikom. I sve to dok se kunemo u Istambulsku konvenciju. U stvari ta Konvencija nije ama baš ništa promijenila niti u zbilji a, bome, niti u glavi mnogih. Sjetim se samo svojevremeno na samom odlasku Jadranke Kosor s političke scene kako su tu gospođu na razne načine verbalno mrcvarili najviše njezini dojučerašnju stranački „prijatelji“ i suradnici, a da niteko nije niti riječi zaustio da je to neprimjereno posebno prema ženi. Najtužnije je što tada nije reagirala niti „njezina“ stranačka udruga žena „Katarina Zrinska“ stajavši po strani čekajući razvidnu političku egzekuciju.
Za razliku od Tomaševićeva slučaja u kojem je „zamoljen“, eto, da sam ponudi ostavku pa kada je prošlo nešto vremena stvar se uglavnom zaboravila u slučaju Milinović niti ima oprosta, niti zamolbe „daj odi“, a niti presumpcije jer je Milinoviću presuđeno u onom trenutku kada je izustio „Ne“ stranačkom vrhu. Pokrenuta je „mašinerija“ da se Milinović otjera i razvlasti pod svaku cijenu. I sam zaštićen famoznim Lex šerifom došao je u situaciju da mu Skupština „sruši“ proračun te se krene u izvanredne izbore za novi saziv koji bi trebao ponovno srušiti proračun pa da se, tada, opet krene u nove izbore ali ovaj puta i za župana.
Koliko je energije i resursa, materijalnih, ljudskih i političkih potrošeno samo da bi se srušila „njegova“ većina u Skupštini procjenjivo je. I tada padaju sve floskule o cjeni koštanja izvanrednih izbora s kojima se obično politikanti razbacuju kada im izvanredni izbori ne idu u prilog.
U prostorno najvećoj hrvatskoj županiji ali i s najmanje stanovnika na kvadratni kilometar i gotovo bez aktivnih gospodarskih resursa gromoglasno se je prošlog vikenda krenulo u kampanju. U Gospiću se okupio stranački vrh da bi predstavio svoje kandidate i ponudio neki novi program.
I ako u cijeloj priči ima još nekih reda radi lista ipak u konačnici svi gledaju sučeljenje dva HDZ-a koje, kako god okreneš, možemo zvati „onaj stari“ i „onaj novi“.
A, opet, kako god okreneš, i jučer i danas a vjerojatno i sutra i svih slijedećih desetak dana Ličani će svakodnevno brojati koliko je ministara i potpredsjednika došlo u Liku, izrukovetalo se s nesretnicima koji nisu uspjeli strugnuti pred najezdom ali i s onima koji su se isprsili pa klecnuli pred „onima iz Zagreba“ jer oni njih jako vole i obožavaju, a jedan spomenu i„posebno jednog ministra jer mu je zaposlio sina i snahu“.
Da ti izvanredni izbori nisu sporedna stvar prvenstveno i isključivo stranačke politike predmet su mnogobrojnih analiza da bi se sve svelo na sudar ego-tripa koji će na kraju, bez obzira na ishod, platiti i tako osiromašeni građani jer, ma kako ispalo, biti će: „Sjaši Kurta, da uzjaši Murta“.
Što nas se tiču Ličani, kazati će neki. Tiču nas se, itekako, tiču jer svaka priča ima svoje naravoučenje.
