Autor: Marjan Gašljević
Tamo nekih kasnih sedamdesetih, prisjećam se događaja, na željezničkom kolodvoru Sunja dogodio se incident. U to vrijeme Sunja je bio velik kolodvor sa skoro stotinjak zaposlenih ali upravo u te godine njegovo postojanje kao važnog čvorišta se gasilo puštanjem u promet modernog Ranžirnog kolodvora u Zagrebu. Pukao je glas kako je u Sunji došlo do međunacionalnog sukoba zaposlenika. Strčale su se sve razine partijske subordinacijske ljestvice a, čak, sastanak je sazvala i jaka i brojna delegacija CK SKH. Vijećalo se u Sunji puna tri dana – od jutra do mraka. Padale su teške riječi i mantrale se stare i moderne partijske mantre. Treći dan već izmoreni sudionici skupa snuždeno su promišljali o izgubljenom vremenu i trudu, a rješenja nigdje na vidiku. I tada se ukaže jedan sporedan lik s pitanjem: „Kako to u kolodvoru Sunja postoji međunacionalni sukob među zaposlenicima ako je notorna činjenica da su svi zaposlenici Srbi?“ Dvoranom je zavladao teški muk. Za desetak minuta skup se razišao sa zaključkom da se sukob odnosi na zaposlenike iz Hrastovca koji ne podnose svoje susjede iz Četvrtkovca i obrnuto.
Neki dan mi jedan prijatelj ispričao doživljaj od dan prije kada je sa svojim kolegama iz pjevačkog društva pjevao u jednom našem gradiću na Banovini. Susrevši poznanika iz grada domaćina zaputili su se na kavicu zajedno s ostalim pjevačima. Nekoliko kafića u nizu na lokalnom korzu, a prijatelj se, onako u razgovoru, svrne prema jednom. „Neee tu!“ Kriknu domaćin vukući ga prema drugom kafiću. Pogleda on nazive kafića i imena vlasnika poučen iskustvima iz nekih drugih gradova međutim imena i prezimena vuku na zaključak da to nije ključ. „Ovaj je naš.“ Pojasni mu domaćin.
Koliko je netko „naš“ ili je „njihov“ svakodnevno gledamo, slušamo i čtamo. Ima li ijedno radno mjesto u javnom sektoru na koje je raspoređen netko po svojoj stručnosti i kompotentnosti a da nije „nečiji“. Teško da bi i najstrpljiviji istraživač našao takvog sretnika. Eto, primjerice, mediji na neki način „likuju“ nad činjenicom da za ravnateljicu NP Krka nije izabrana do sada svemoćna tzv. „Kninska kraljica“ već neka javnosti nepoznata mlada dama. Naša, naravno. Oni rezignirani mogu, a vjerojatno i hoće, samo pjevušiti onu poznatu Thompsonovu „Stari se“.
Poslije svega zar nije sprdačina kada se netko od političara poziva na „stručnost i kompotentnost“? A tih mantri i pamfleta će mo se naslušati u naredno vrijeme koje se sastoji od različitih izbora gdje će se naguravati razni likovi nudeći svoje izraubane pamflete uz apsolutni zaborav da u svom životu u nekom realnom svijetu nisu napravili niti „kućicu za ptice“. Možda je upravo u toj priči činjenica da ne krećemo naprijed već sustavno tonemo u svim segmentima koji čine napredak jednog Naroda i Države. Pouzdano iskustvo napretka je da su na čelnim mjestima izvršne vlasti ljudi koji su nešto postigli i dokazali se u realnom sektoru a ne diplomati sa svojim „signalima“ i ispraznim pričama.
Ovih dana moji su se unučići vratili s jednog međunarodnog sportskog natjecanja iz Sarajeva, a za neko vrijeme trebaju se zaputiti na natjecanje u Beograd. Zbilja ih je, zajedno s ostalom dječicom, lijepo vidjeti u njihovoj sportskoj opremi. Od dresova, kapa, šalova, duksi do jakni s klupskim obilježjima kluba nastalog davne 1930. godine. Poslije događaja u Spitu dvojim da li ih uopće pustiti na to natjecanje. Da li će ih netko namlatiti u Beogradu, Zagrebu, Splitu, Ljubljani ili nekom drugom gradu gdje se natječu i predstavlaju svoj Grad i Državu svojim sportskim vještinama i primjerenim ponašanjem?
Iskustva huliganizma u sportu iskusile su mnoge države da bi represijom, jer samo taj jezik govore sportski huligani, spriječila nemila događanja na i oko sportskih borilišta. U Hrvatskoj je sport, na žalost, uvelike unazađen upravo zbog ponašanja tzv. navijačkih skupina koje, gdje prođu, ne ostavljaju „travu da raste“. Na žalost sve ovo vrijeme razbijenih glava, spaljenih stadiona, razbijenih trgovina i kafića društvo nije poduzelo ništa da se takvi događaji spriječe da bi, često, iz samih vrhova vlasti slušali potporu takvom ponašanju, a i samo prešućivanje i „neviđenje“ događanja upravo potiče na sportski huliganizam koji postaje moda. Ako Predsjednica razdragano maše smješkajući se na neprimjereni pozdrav na prepunom stadionu što možemo očekivati od petnaestgodišnjaka koji će u krugu svojih vršnjaka biti heroj ako sprejem nacrta svastiku na školskom zidu ili vratima neke ustanove.
I danas kada Tajani, kao „prijatelj“ naše Zemlje svojata Istru i Dalmaciju, naša politika daje mlake „signale“ susjednoj Italiji da to baš nešto i nije lijepo. Koliko je „lijepo“ tako nešto slušati prosječnom građaninu Hrvatske koji imalo poznaje povijest ovih hrvatskih krajeva što, sigurno, ne znaju oni „crtači“ a, bome, niti razbijači.
Naravno, naši „prijateljski“ susjedi iskoristiti će svaki naš trenutak slabosti da bi „poentirali“, što na svojoj što na međunarodnoj političkoj sceni, svojim „istinama“ a ako Hrvati ne znaju kako izgledaju te „istine“, posebno iz Miloševićeva vremena koje još uvijek itekako žive njegovi učenici i nasljednici, onda tko zna. Na žalost samo mi, izgleda, ne učimo na svojoj prošlosti. E pa nastavite davati i dalje te jebene signale a samobitnost će doći „sama po sebi“ jer, izgleda, da mi nismo u „dobrim“ odnosima niti s ijednim susjedom jer oni ne razumiju naše „signale“. Oni razumiju samo slabosti i itekako dobro ih koriste.
Iduće godine, kažu, onog tko nema status „branitelja“ u Hrvatskoj i BiH a i šire pitat će se: „Đes bio 2019.“
