Autor: Marjan Gašljević
„Ne želimo naše trgove pretvoriti u trg sv. Petra, ali želimo jasno i na svakom mjestu moći reći i svojim životom posvjedočiti da pripadamo Isusu Kristu i po svom ponašanju i po svojim djelima postati ‘duša’ ovoga društva u kojemu živimo.“ Kazao je biskup Perić okupljenim vjernicima ali i isto tako okupljenom državnom vrhu na „fešti sv. Vlaha“ u Dubrovniku. I sve tako od blagdana do blagdana, od Blaža do Blaža, biskupi šalju poruke koje razumiju i prihvaćaju, izgleda, samo malobrojni koji su se tom prigodom uspjeli ugurati u crkvu koju, eto, zauzeše prigodničari došavši tamo, ne zbog Nebeskog zaštitinika, već, vjerojatno, zbog mnogobrojnih kamera koje će njihova lica prenijeti vjerničkom puku, približiti srcima glasaša koji neće zamijetiti da se većina od njih ne zna niti prekrižiti, a kamo li nešto više, ali će im ostati da ih vidješe u crkvi pa su stoga „njihovi“. Da je drugačije možda bi osvanuli u svojoj župnoj crkvi ako uopće znaju gdje im je.
Nitko od tih glasača neće si dati i malo truda pa da analiziraju da li ti likovi „po svom ponašanju i po svojim djelima“ imalo pripadaju svjetonazoru istih tih glasača i da li „svojim životom“ svjedoče pripadnost tom glasačkom korpusu.
Jednom prilikom, poodavno, uz jutarnju kavu na poslu jednog ponedjeljka dvije kolegice razglabaju tko je dan prije, u nedjelju, bio na misi u njihovoj župnoj crkvi. Naravno, razglabalo se gdje je tko i pored koga zasjeo, kako je tko bio obučen pa čak i tko je pristupio na sv. Pričest da bi jedna od njih lanula: „Ma, išla sam se pričestiti da me župnik vidi.“ Osobno sam se zgranuo. Nisam baš neki primjeran vjernik kojeg bi neki župnik poželio u svojoj župi ali ovolika razina nepoštivanja i poimanja euharistije nekako mi nije sjela. »Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela« (1 Kor 11, 27-29). Poziva nas sveti Pavao na ispit savjesti.
Upravo takve i slične koji dolaze na crkvene prigode biskup Perić, istom spomenutom prigodom, naziva „fasadni vjernici“.
U kojoj mjeri su i sami svećenici pridonijeli masovnoj pojavi „fasadnih vjernika“ njima na savjest ali i nama „neprimjerenim vjernicima“ koji drhture pod korom skriveni iza masivnih stupova bojeći se da im „zvono ne padne na glavu“ jer tako su, bar, govorili „stari“ za one koji nisu baš nešto revni i ne „žive“ previše vjeru.
Tko bi htio i smio stati u cintor neposredno pred ulazna vrata crkve pa prstom pokazati osobu koja „ne živi“ vjeru, a kamo li da je svjedoči.
Neki je dan, eto, Sisačka biskupija proslavila 9-godišnjicu od svog obnavljanja kojom je prigodom njezin biskup, monsinjor Košić, ujedno i sam slavljenik svog biskupskog ređenja, okupio „birane“ vjernike na molitveni doručak.
Apsolutna zvjezda tog molitvenog doručka svakako je bila Predsjednica RH koja je osvanula u to muljavo jutro u Sisku.
Osobno, tko sam ja da bih se uopće usudio propitivati vjernički zanos s kojim je Predsjednica došla u Sisak radi molitvenog doručka ali, opet, ostaje u zraku visjeti, a na tragu poruka biskupa Perića, veliki upitnik. Nekako mi taj posjet smjera prema „malim vratima“ koja, možda može otvoriti biskup Košić jer je Predsjednica nedavno „zatvorila“ velika vrata te političke prostorije okrenuvši leđa uza se često ranije nazočnom Bujancu.
Naravno, u svoj svojoj malenkosti i građanskoj zlobnosti, ne mogu a ne priupitati i promisiliti tko od svih tih koji pristupiše biskupovu stolu istinski i primjerno živi vjeru da bih se mogao ugledati u nj i krenuti tim zemaljskim putom.
I, eto, idem. „Ne nosim ništa osim štapa“ (Mk 6.8) Poznavajući ih vjerujem da ne mogu završiti na nekom lošem mjestu. Bar oni, naizgled, nisu. Ili, ipak, da nastavim svojim putom, krivim putom kojim sam krenuo još s Perlinskog brijega.
