Autor: Marjan Gašljević
„Oče, oprosti im jer na znaju što čine“! Lk 23.34. Posljednje su riječi Isusa na križu prije nego je dušu predao Ocu i te riječi postaše vodilja kršćana u njihovoj najvećoj vrijednosti – opraštanju. Vojnici koji ga raspeše i koji su već bacili kocku za haljine Njegove nisu se niti osvrnuli na riječi, a kad se Zemlja zamrači i zatrese pobjegoše. O oprostu koji netom dobiše nisu niti razmišljali.
Da li su razmišljali zagrebački bogatuni o oprostu dugova koje im je „pape“ udijelio na štetu svih građana, urednih platiša komunalija u gradu Zagrebu. Naravno da nisu. Oni su iznad toga.
Zna se da su najuredniji platiše umirovljenici s mizernim hrvatskim mirovinama koje ih svrstavaju mrvicu iznad ili ispod praga siromaštva, a mnoge i gladi. Svi mi koji stanujemo u zgradama gdje neke troškove dijele svi stanari itekako znamo da su isti ti umirovljenici najurednije platiše, a na njihov teret često pada i trošak nekog od „viđenijih“ susjeda koji na svaki način izbjegavaju platiti zajedničke računa i tako podijeliti zajedničke troškove usluga i energenata na zajedničko dobro. Znamo te likove uvijek su isti i imaju sličan obrazac ponašanja. Svoja, redovito najskuplja vozila u susjedstvu, parkiraju tako da niti možeš u zgradu niti s parkirališta. Ne pozdravljaju na hodnicima i stepeništima. Ne čiste snijeg i ne sudjeluju u zajedničkim akcijama. Redovito idu na skijanja i egzotična ljetovanja. Smeće bacaju s balkona. Nose isključivo markiranu odjeću.
I onda netko od tih umirovljenika koji trče na gradsku blagajnu platiti račun netom izvučen iz poštanskog sandučića pokupi razasuto smeće koje je „gospođa“ frknula s četvrtog kata jer joj je „fuj“ ići do kontejnera. Smjerno se na hodniku ili stepeništu skloni u stranu pognute glave dok „gospođa“ protutnji pored njega oplahnuvši ga kakofonijom mirisa razbucane parfumerije ne imajući vremena niti odzdraviti smjernom susjedu jer je „gospodin“ čeka uključenog motora đipca navezenog na prvu stepanicu ulaza. I isti taj smjerni plati i njezin dio zajedničke vode, struje, pričuve, grijanja, čišćenja. Ma čemu uopće na takvog „jada“ trošiti riječi odzdravljanja.
Na koncu, smije li se uopće taj postupak zvati „oprost“?
Eto, upravo na tragu rečenog hrvatska se javnost pokušava svim mogućim sredstvima okrenuti protiv Živog zida. Osnovno oružje je upravo populizam koji im je najveći krimen dok se, istovremeno, ne vide populistički potezi ostalih stranaka. Zašto je glumatanje nekog živozidaša prilikom deložacije veći populizam od Bandićeva „oprosta“ ili čoporativnog trčanja svekolike vlasti u Dubrovnik s milijardama vrijednim „paketima“? Možda za to jer će jedini oni javno uprijeti prstom u ta i mnoga druga „državotvorna“ glumatanja.
Ta svekolika vlast koja se je „spustila“ u Dubrovnik morala je proći preko Banovine, Korduna, Gorskog Kotara, Like, Dalmatinskog zaleđa. Da li su tamo što vidjeli ili su žmurili prolazeći kroz te hrvatske krajeva demografski i gospodarski opustošene do neprepoznatljivosti? Ne sliči li Vam to na nakinđurenu „gospođu“ koja promrmlja „fuj“ umjesto odzdrava dok prolazi pored susjede koja briše svoje i njezine stepenice?
Kupnja aviona je „završena stvar“ kako reče Premijer. Najsretniji na tu „završenu stvar“ je, svakako, ministar Krstičević. I onda dobro. Bandić je, primjerice, bar tako pišu mediji, dugove „oprostio“ i bivšem generalu Zagorcu. Što Premijer ne bi oprostio blamažu „koja ništa ne košta“ i svom omiljelom ministru i ako, mislim, da je „oprost“ daleko više zaslužio Zagorac koji je u jeku rata i embarga na kupnju vojne opreme uspio nabaviti dvije eskadrile borbenih aviona za razliku od ove propale kupnje.
Kako se je požalio u nekom mediju neki dan Ivica Todorić kako teško živi i još teže izlazi na kraj s računima za hranu i komunalije nitko nije iskopao kolike su komunalije za Kulmerove dvore i da li i te podpadaju, možda, pod Bandićev oprost.
I inače u Hrvatskoj je vrlo teško saznati, u stvari, koliko tko zarađuje i koliko plaća poreza Državi a još teže kako je netko sa zaradom na pragu siromaštva stekao tisuće kvadrata nekretnina i skoro isto toliko kvadrata pokretne imovine. Ministar Lovro nas stalno ubjeđuje kako je izuzetno funkcionalna „e – država“ pa s nekoliko klikova može ta Vi, kao obični građanin, doći do svih podataka koji vas se tiču a državni službenici i onih podata koji se Vas ne tiču. Kako vidimo iz naprijed kazanog ili štekaju službenici ili e-država jer da taj sustav imalo funkcionira znali bi u svakom trenutku tko može platiti svoje račune a tko se pravi „grbav“.
Kako javljaju mediji neki dan Švedska je država dala otkaz 4500 dvojih birokrata dok istovremeno Hrvatska raspisuje natječaje za prijem novih. Ne znam da li se sada očekuje navala švedskih birokrata u hrvatsku državnu službu i koliko to može biti dobro za efikasnost naše birkoracije. Jedini problem za te Šveđane će biti dokazivanje da im diplome nisu falsificirane. One kupljene i tako nisu problem jer Šveđani jedva da znaju gdje je Bosna a nisu toliko ludi da idu na Jakuševac da bi kupili neki falsifikat. Malo je skuplje ali je sigurna kupnja na nekom fakultetu i tada ti nitko neće provjeriti tvoju „kompotentnost i znanje“, kako lijepo kaže ministrica Divjak, posebno ako si u sustav ušao s preporukom njezine opcije.
I da, jedan 22 godišnji dripac javno je rekao da će kupiti avion. Pravosuđe mu je odrezalo godinu dana zatvora uvjetno. Eto, lik, umjesto da kao njegovi vršnjaci, kupuje hotel on odmah na avion. „Nemeže“. Rekao bi netko. A „nemeže“ za to jer je „kupovina aviona najteži posao uopće“.
