Autor: Marjan Gašljević
Ovih nam je dana u Hrvatskoj dosta teško odabrati događanje koje bi mogli označiti kao „događaj dana“. U medijskom prostoru svašta se toga vrti, a pored tog prostora, vejerojatno, još toga i više. Što će nam u tom kolopletu događanja „podvaliti“ a da uopće ne zamijetimo osjetiti će mo kroz godinu ili dulje. Sigurno je samo, poučeni sadašnjim iskustvima, da nam se to baš nešto i neće dopasti. Možda nam je najbolje prihvatiti poruku nekog od vladajućih koji, preneseno, reče: „Tko preživi ovu godinu, iduću je najebo.“ I tako redom, od godine do godine.
Upravo je jučer ministar financija objelodanio da bi svaki novorođeni građanin Hrvatske mogo dobiti 15 tisuća eura da se tih, tek sada znanih, 40-tak milijardi utuklo u spašavanje još uvijek nespašene brodogradnje. I sami smo, mi hrvatski porezni obaveznici, praktički tek sada saznali da svih ovih zadnjih desetak godina „spašavamo“ brodogradnju izgleda po principu „daj pope ruku“. Najgore je, poslije svih tih spašavanja, da nitko neće i ne može jamčiti da je brodogradnja spašena jedino je sigurno u toj priči da je novac potrošen. Novac hrvatskih poreznih obaveznika. I nikome ništa. Jednokratno se, primjerice, drmne 800 milijuna državnih jamstava, novca hrvatskih poreznih obaveznika, za ugovorene brodove koje tek treba izgraditi, novac se potroši na nešto sasvim drugo i nikome ništa. Niti novca niti brodovlja. I tako, mic po mic, do četrdesetak milijardi. I nikome ništa.
Zbilja, mislim da je pitanje umjesno, da li je taj nesretni hrvatski porezni obveznik koji grbači da bi uplatio često i neumjeren porez, koji čak i kad-kad, iz vlastita iskustva znam, gladuje da bi uplatio taj nesretni porez, heroj ili budala?
Povremeno, kada mi to financijsko stanje dopusti, posjedim na nekoj od sisačkih terasa ispijajući kavu i promatrajući goste i prolaznike. I dok tako zjakam komentiram: „Vidi li Ti onu koku? Znaš da je „teška“ preko dva milijuna?“ Ili gledam u lika koji iskače iz nekakvog đipca nešto manjeg od neoplana, naravno, na mjestu gdje parkiranje i zaustavljanje nije dopušteno: „Ooooo! Vidi Ti poznatog poduzetnika? Na poreznoj listi srama piše da je „težak“ preko deset miliona?“ I tako svih sati na terasi promatram i komentiram: „Težak, teži, najteži.“ Oni su, sada tek vidim, pravi heroji hrvatskog poreznog obvezništva. Ja sam kurac od ovce. Budaletina koja je godinama, svojom voljom a i bez nje, uredno plaćala porez koji je, eto, možda, završio među tih rečenih četrdesetak milijardi ili negdje drugedje, u nekom drugom Uljaniku, Agrokoru, Infrastrukturi, ili manje poznatom državnom investicijskom kolapsu. Što ja nisam, primjerice, otišao u neku psihijatrijsku ustanovu i proglasio se poslovno nesposobnim a prije toga nekretnine i pokretnine za koje sam „uštedio“ ne plaćajući porez prepisao ne kućnog ljubimca. Heroj ili budala? Heroji voze lude aute i kurče se po cijele dana na modenim mjestima i lokalnim terasama gdje se pokazuju u najnovijim brendiranim kolekcijama koje su mi poznate samo iz razloga redovitog praćenja objava što danas rade Kerleuša, Nives ili Sevka. E to rade budale.
I dok širom Svijeta i susjedstva Narod larma na ulicama protiv i najbanalnijih oblika diktature kojom ih „vodi“ njihova, narodna, vlast hrvatski porezni obveznik šuti. Šuti i plaća porez. Ponosan je, valjda, što plaća jedan o najvećih poreza „u okruženju“. „Mi to možemo, mi to hoćemo!“ Učilo je, bar većina, hrvatskih poreznih obveznika u „ono vrijeme“ mašući plav-bijel-crven zastavicama u različitim prigodama. Mi i danas frenetično aplaudiramo na najavu uvođenja „nagradnih mandata“ u izborni Zakon i bolesne restrikcije Zakona o referendumu. Čisti „napredak“ demokracije koji možemo vidjeti i u nečemu egzaktnom, brojevima. „Hrvatska Knjiga brojeva“ globalno, na ovu temu, izgeda da na izbore izađe oko milion i šeststotina tisuća glasaća, od toga trećina glasaća iz tzv. dijaspore da bi vlast osvojila „većina“ od trećina izašlih glasaća. Jebena matemtika.
Ma kako računali svakom je jasno u kakvim je problemima Premijer. Mislite li da on nije svjestan situacije u kojoj se nalazi? Svjestan je itekako ali kako da promijeni nešto. Ako bi, kojim slučajem, poželio „resetirati“ sustav kao najlogičniji način da se krene u neku novu politiku susreo bi se s problemom koji je, sigurno, u svjetskoj povjesti demokracije i „demokracije“ nepoznat. I ako ima stabilnu većinu u Saboru jako je upitno kako bi se odvijala situacija da taj „reset“ pokuša s raspuštanjem Sabora? I ako je dokazano i svima jasno da nema odluke koju Sabor nije spreman izglasati natpolovičnom veinom postoji jedna koja se ne bi mogla donijeti.
U stvari, postoje dvije. Jedna je kada su ama baš svi u konsenzusu a to je kada se odlučuje o novcima hrvatskih poreznih obveznika koji trebaju završiti u džepovima zastupnika i na računima stranaka. Tu postoji apsolutni konsenzus na koji smo se već navikli i nije nikakav presedan.
Presedan je u činjenici kada bi, dakle, Premijer predložio raspuštanje Sabora da bi cjelokupan „postav“ bio protiv. I sve dok je tako a tako će potrajati i u onom nekom mandatu s „nagradnim mandatima“ koji će, skoro kao i ovaj, biti praznik demokracije u svojoj svojoj ljepoti nama će preostati da dvojimo da li je prosječan hrvatski porezni obveznik heroj ili budala.
