Marjan Gašljević
Ima jedno selo, nedaleko, tu na Banovini koje se je uspavalo u svoj zimski san. Iz desetaka kuća ne puši se dim, a na krovovima ne cure strehe. Nema niti ledenica jer nema topline kuća koja otapa snijegom zasnježene krovove. Nema ni stanovnika. Ima samo jedan put okviren zasnježenim granjem koje visi do kolnika, a smrznute gloginje daju nestvaran pogled u snježne grude kao pahulje pamuka na trnovitim granama gloga. Jata nestašnih vrabaca jurcaju po tom nepreglednom spletu tu i tamo otresajući te elegantne snježne ugrase s bezbrojnih grana.
Ima i jedan put. Rijetko tko prolazi. Na početku puta raspelo. Samo, izgubljeno u bjelini pozadine koju čini snijegom prekrivena livada. Livada bez tragova u savršeno bijelom cjelcu. Raspelo kao da kaže: „Namjerniče, stani, pozdravi me, pitaj me zašto nema tragova na livadi iza mene.“
Uz jutarnju kavicu pošao sam čitati najsvježije vjesti i objave. Obično, kada me privuče neka vijest, obavezno čitam i komentare čitatelja uz tu vijest. „Državni“ portali jutros bijahu skromni. Samo već prožvakane stvari oko cipela gospodina potpredsjednika i bezbrojnih upitnika čime je, ako je, tako „strašno“ ugrozio nacionalnu sigurnost dopustivši da mu ženska osoba sjedne u krilo. Da li je, i ako je u ruci koka i, da li je, i ako je, na koljenima prostitutka. Možda je samo dobronamjerna susjeda svratila po mrvicu saharina za jutarnju kavu? Možda je, u konačnici, sada samo Jelinić u govnima jer mora dokazati „ugrozu“ i zatvoriti „zločinačko udruženje“? Bez veze. I tako nikada nećemo saznati da li tepih takvih uzoraka i takvo ogledalo postoji samo u Zemunu. Nećemo saznati niti mnogo toga drugog za što uvaženi Bačić kaže da mu je „smješno“. Ni za avione, ni za SMS-ove, ni za Borgovce, ni za reciklirani dokument. Smiješno, zar ne?
U Sisku problem sa sportskim objektima, iseljavanjem udruga, parkiranjem pred katedralom i požarom u vrtiću.
Da li Sisku trebaju sportski objekti. Da li treba poštivati propise oko najma gradskih poslovnih prostora ili ne. Da li treba dozvoliti parkiranje na platou pred katedralom ili ne. Da li se u vrtiću mora voditi računa o dimenzioniranju električnih instalacija ili ne. Jedni kažu da, drugi kažu ne. Argumenata kao u priči, naravno, i ustaše i partizani su tu. Bacaju bombe i jedni i drugi. Novovjeki bombaši na tragu svojih povijesnih uzora „bombaju“ uvredama, psovkama, omalovažavanjem i izrugivanjem. Kako to i doliči povijesnim uzorima ali i novovijekim borbenim skupinama najžešći su oni „maskirani“. Skriveni iza lažnih imena „hrabro“ dilaju uvrede i intenzivno pljuckaju za svog poslodavca. Sutra će se, naravno, otići rekreirati ili natjecati u nekom od sportskih objekata koje im se nude. Otići će i na misu u katedralu „naslonivši“ svog limenog ljubimca na spomenik Blaženika ili zid katedrale. Žicat će besplatni prostor za svoju udrugicu ili će pokušati uvaliti kuma električara da ugradi žicu od 2,5 kvadrata, a izračun kaže da ne može manje od 4 kvadrata. I, naravno, zaboraviti tragove koje je ostavio na „zasnježenoj livadi“ dok je on bio „vlast“.
Ima jedan put. Rijetko tko prolazi. Na početku puta raspelo, a iza zasnježena livada savršeno bijelog cjelca bez tragova: „Pitaj se namjerniče kakav češ Ti trag ostaviti ako zagaziš livadom.“
I ono selo do kojeg vodi put i za najjačeg zimskog sna imalo je dimnjake iz kojih se dimilo, strehe su kapale od topline doma stvarajući ledenice, a glog koji sustavno zakriljuje put bio je posječen već kada bi se topili zadnji snjegovi. To selo, selo koje znam postalo je ovakvo zbog netolerancije, zloće i isključivosti. Nitko nije imao potrebe stati pred raspelo, a kamo li se zapitati. Srušili su ga čak. Koliki ulog treba biti da bi i danas rušili?
