Autor: Marjan Gašljević
Prije samo tri mjeseca zamalo nije bilo osobe u Hrvatskoj, a i šire koja nije pokušavala prokljuviti što se to kuha u Vukovaru čije je gradonačelnik prozvao vlastitu stranku i Vladu zbog nerada i neučinkovitosti procesuiranja ratnih zločina. Mnogi su cjenili da će poslije tih optužbi vukovarski gradonačelnik Penava kao glasnogovornik i nositelj inicijative zbog tih optužbi završiti „putem ličkog šerifa“. Međutim desilo se skoro ništa. Organi kaznenog progona uhitili su nekoliko likova s optužbama za počinjene ratne zločine na tom području. Što je dalje bilo uglavnom je nepoznanica jer se, poslije prosvjeda, sve gotovo zaboravilo pod presijom svakodnevnih afera koje samo sustižu jedna drugu. Da je na tom području ali i na drugim okupiranim područjima Hrvatske bilo mnogo ratnih zločina itekako je poznato s tim da ih većina nije gonjena, a kamo li presuđena. Oni koji su doživjeli i prežijeli ta vremena odavno više, ako su ikada i bili, nikoga ne zanimaju. Država, pak, ako se desi nekakav „Penava“ iz „pričuve“ izvuče nekoliko imena, prošeta ih pred kamerama i priča je, uglavnom završena. Osobno sam uvjeren da hrvatski organi kaznenog progona itekako, „u zub“, znaju one koji su okrvarili ruke i počinili različita zlodjela ali oni nisu ti koji određuju tempo i razinu procesa. I onda se pitam da li je i tada i s kojim razlogom, a i u čije ime kurio Penava.
Kako su tada činjenicu neprocesuiranja ratnih zločina pregazile zvučnije afere tipa „Borg“, „SMS“ i druge nismo doznali srž pokretanja tog pitanja i ako su, bar neke, od tih komutiranih afera manje ili više direktno posljedica ili razlog cjelokupnog događanja. Događanja apsolutne kontrole vlasti.
Trenutno se hrvatska javnost bavi propalim poslom s državom Izrael oko nabavke aviona oko koje se ministar Krstičević stalno „gurao“ kao ključni čimbenik „najbolje vođenog posla u povijesti“. U pola dana kako je službeno obznanjeno da je posao s Izraelcima „kaput“ i kada su svi očekivali da će se isti taj Krstičević pokunjeno pojaviti pred medijima i promeketati „ostavka“ on se uskurčio i širokog osmjeha obznanio svekolikoj hrvatskoj javnosti da „očekujemo ponudu Amerikanaca koja se ne može odbiti“. Posao „koji će biti vođen najbolje u povijesti hrvatske nabave“. Premijer je ovu ishitrenu izjavu svog ministra brzo poklopio riječima da će „postupak nabavke tek krenuti, a o tome može govoriti samo on“. Ako palac javnosti dolje ministru nije bio dovoljan i ova premijerova bila bi dostatna da se „pokupi“ i ako me, u stvari ne čudi, njegovo neshvaćanja ovih signala ma koliko mislio da se njegovo mantranje da „nitko nije kriv“ i da „nema nikakve štete“ netko popušio. Što bi sam rekao da se „fokusira na nešto drugo“.
I dok beskrvna oporba pokušava zaokupiti javnost izmjenama Izbornog zakona što je, u stvari, nužnost međutim nikoga ne zanima do li vladajućih koji daju do znanja da o tome razmišljaju ali na neki svoj način. Način svoje koristi. U kakofoniji svih tih zbivanja važnost nekih drugih događanja za Hrvatsku daleko manje bitnih ali ne i za vladajuće kopni i ostaje ispod radara. A da se može svašta govori sama činjenica da je problem „popraviti“ granice izbornih jedinica čijom bi se popravkom izjednačila vrijednost mandata svih zastupnika ali, istovremeno, nije problem „popraviti“ granice područja koje indeksiraju i usmjeruju sredstva EU fondova.
I onda se opet u priči pojavljuje Penava s teorijom „velikosrpske puzajuće agresije“ i propitivanjem Pupavčeve koalicije s Plenkovićem, a sve se ovo događa u vrijeme kada aktualna hrvatska vlast stameno šuti o događajima u susjednoj nam BiH gdje cvjeta ljubav deklariranog mrzitelja Hrvata Dodika i vođe BiH Hrvata Čovića u kojem se, ovaj potonji, obrecnuo na službenu hrvatsku politiku s kojom je do jučer bio u itekeko dobrim odnosima da „neće njemu u njegovoj državi voditi politiku i određivati s kim će što slaviti“.
I za koga, onda, kuri Penava?
U Dodikovoj Srpskoj nitko ne taji, a bome, nitko ih i ne gazi, da čekaju pogodan trenutak „sjedinjenja“ s maticom, idejom s kojom je ratni zločinac Karadžić davno krenuo u krvave putešesvije. Nekako, u to vrijeme, kao protivteža toj nakani razvijao se i Bobanov projekt koji je u toj nakani imao određenu političku potporu i Hrvatske državne politike.
Današnja Hrvatska državna politika i aktualna vlast Hrvatsku vode Europskim putem pokušavajući maksimalno pomoći očuvanju hrvatskog nacionalnog bića u susjednoj nam BiH. O razini te pomoći, što političke, što gospodarske, u hrvatskoj javnosti ali još više u hrvatskim političkim vodama previše je prijepora jer, jednostavno, ono što želi nečije „srce“ nije niti priližno kompatibilno s onim što govori EU.
Previše je tu pitanja bez jasnih odgovora s, prema tome, benignim Krstičevićevim tvrdnjama da „nitko ništa nije znao“ što govori koliko je i sam benigan za razliku od Penavinih istupa.
