Autor: Dragana Čubrilo
Možda spadam u one staromodne i gotovo izumrle jedinke koje gaze ovim svijetom, ali držim do onoga bitnoga. Kako su naše bake i djedovi govorili, drži uvijek do obećanja koje si dao, neka tvoja riječ čvrsto stoji i opire se svemu onome što ju želi diskreditirati. Oni su to onako pojednostavljeno znali reći ; Ušutkaj lažova istinom! Ne daj pogaziti svoju čast!
Odavno se ta čast ne gleda više na način na koji su ju gledali naši stari. Što je uopće čast? Kažu da je to čovjekovo dostojanstvo. Apstraktan pojam. Najčešće uvjetovano nekim moralnim načelima. E sad, postavljamo pitanje, čijim moralnim načelima? Našim ili tuđim? Najčešće biva da upravo drugi odlučuju o našoj časti i ugledu. Priznajmo sami sebi, toliko često sudimo druge i umanjujemo njihovu vrijednost. Nitko nam nije dovoljno dobar, pametan, važan. Zagledam se u ljude dok dokazuju sami sebe nekome. Izmijene se do neprepoznatljivosti. Nedavno sam u jednoj situaciji gledala čovjeka koji je na neki način sudio mojoj časti. Sudio je, iako niti jednog razloga nije imao. Onaj osmijeh prezira prema onima koji ga pitaju, podsmijeh koji titra u svakoj pori lica naboranoga lažnim i umjetnim životom dobrodušnog prokazatelja. Kako je lijepo biti takav moralista. Ne marim ja za ono što će nebitni reći. Ima ona stara: Nije bitno što kaže, nego tko kaže. Istina. Ali zapitaš se, zašto bi netko sudio o meni? Mom životu? Mom putu?
Nikada nemam potrebu suditi o nekome. Svatko je odabrao svoj put i zna kuda ga taj put vodi. Otkud ikome od nas pravo odlučivati o tuđim putevima? Niti jedan put nije isti. Niti jedan nije lagan. Ljudski je tražiti onaj koji je lakši, ali najčešće svi upremo u onaj teško prohodan kojim grčevito tražeći potporanj hodamo.
Još više od tih koji sude me ljute oni koji ne drže do onoga što su rekli. Danas se ljudi okreću kao vjetrenjače. Namjerno neću spominjati kojekakve politikante jer su oni odavno pokazali da te davno spominjane časti nemaju. Niti u jednom dijeliću svoga života. Ali što je s običnim smrtnicima? Onima koji se drznu suditi sve i svakoga, pljuvati na nečiji život i onda očekivati oprost, zaborav. Ima ih. More jedno. Svakodnevno iskaču u svim mogućim životnim situacijama režeći i klevečući dok se osjećaju snažno i nedodirljivo. Onda stanu. Kada osjete strah. Kada ih netko suoči s onim što su učinili. I onda kreće maestralna promjena. Iz čangrizavih i zavidnih u sveprihvatne moralne stupove društva. Gotovo svece.
E pa mili moji, ne ide to tako. Držite se onoga što ste rekli. Ne mijenjajte mišljenje kao čarape. Budite osoba čvrstih stavova. Možda nećete biti omiljeni u društvu, možda vas neće pozivati na sve važne evente, ali nećete imati onaj osjećaj praznine na onom mjestu gdje se nalazi naš moral. Ne onaj koji nam nameću drugi, nego naš vlastiti. Onaj koji nas čini časnim čovjekom. Biti će teško, možda i bolno, ali ćete barem održati riječ koju ste samu sebi dali.
Prijeći ćete vi preko onoga izrečenog i učinjenog, o oprostu bi se dalo diskutirati, ali zaborava nema. Nećemo se lagati i tvrditi kako sve zaboravimo. Nismo mi poput onih sa sinkopom. Mi smo itekako svjesni svega oko nas.
Možda je nas koji držimo do izrečenog malo. Možda su zavist i jal progutali apsolutno sve dobro u današnjem svijetu, ali ne dirajte mi čast. Moju čast. Moj etički kodeks. Ne ono što je pisao netko drugi. Nego ono što je odavno zapisano u meni. Dok god se držite svoga, nećete pogriješiti. Ne dirajte u tuđe. To rade ovi moderni. Za nas staromodne još postoji nada.
P.S. Neka bude kako je rekao veliki Meša : …Vidiš, još mislim dobro o tebi i želim da se ponekad probudiš usred noći i da dugo sjediš prekriženih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene.
