Autor: Marjan Gašljević
I ako sam početak godine dok smo još uvijek pod različitim dojmovima i nije neko vrijeme za učenje dolazi nam, eto, jedna izuzetna lekcija iz Like. Lekcija je utoliko „jača“ jer nam slijede dvije godine kojekavih izbora u kojima će mo se svašta naslušati i nagledati. Ova nam lekcija odmah u startu nudi svu surovost istine o kojoj govori narodna poslovica „tko drugom jamu kopa sam u nju upadne“. Naime, na teške je jade u Saboru ne tako davno izguran tzv. „Lex Šerif“ da bi se samo tako razbio o glavu upravo onima koji su ga najviše gurali.
Na samo Silvestrovo Skupština Ličko-senjske županije srušila je županijski proračun s 14 suzdržanih zastupnika dok ih je 11 diglo ruku „ZA“. Poanta je da su i na jednoj i na drugoj strani vijećnici HDZ-a čiji je bio i župan sve do autobusnog desanta na Zagreb. Naravoučenje je da „svileni“ Plenković ne oprašta pa makar i Milinoviću jednom od izvornih HDZ-ovaca koji je na svakim izborima stranci donosio povelik broj mandata. Ma šta mislili o Dadi teško itko može reći da nije srcem i dušom HDZ-ovac. Ostaje samo zapitati se da li je još uvijek vrijeme da član HDZ-a bude istinski HDZ-ovac ma što tko mislio o toj stranci. Što je, u stvari, zgriješio Milinović? Pa pružio je samo malo otpora samom vrhu stranke kada su se počeli mješati u kadroviranje i poslove njegovog „okruga“. Jebiga, koliko god Lika i cjelokupan Dadin „okrug“ bili osiromašeni i devastirani ipak i tu ima „meda“. Što češ „medenije“ od Plitvičkih jezera i financijskih resursa koji cure što na „crne“ što na „bijele“ curke.
Vrh je, očito, svoje šape odlučio staviti na sve te slapove i slapiće i tu je nastao problem.
Dado, ipak, neće „šaptom“ položiti oružje i sada slijede županijski izbori pa konstituiranje Skupštine i ponovni pokušaj „guranja“ proračuna ali sada u nekom novom odnosu skupštinskih snaga. Tek ako tada proračun „padne“ ide se na ponovni izbor i skupštine ali i župana. Sve to bi trebalo potrajati gotovo cijelu godinu.
Sjetite se prije samo desetak dana predsjednik zagrebačke skupštine Mikulić u vrijeme kada se zagrebački proračun „tresao“ kričao je, ne znajući, valjda, da mu je gazda kupio tri potrebna glasa, o vrtićima koji bi se mogli izgraditi s novcem koji će biti potrošen na, moguće, izvanredne izbore. Naravno, vrtiće više nitko ne spominje koji bi se mogli graditi tako „ušteđenim“ novcem ali istvremeno nitko ne kalkulira s novcem koji će se potrošiti u osiromašenoj Lici samo da bi se zadovoljio tamo nečiji ego jer drugog razloga za ovako isforsirane izbore nema. „Dado mora pasti!“ Mrtve ćemo brojati kasnije. A naravoučenje je, što vidjesmo svojevremeno i u Sisku, šerifi uvijek padaju na način na koji su i došli. Jedino svaki slijedeći jače bubne,
Istovremeno u Požegi šerifuje lik kojeg sude za nasilno ponašanje prema vlastitoj supruzi. On je „dobar“. Isti ti koji „gonjaju“ Dadu lika su danima cimali da se makne da bi ga na kraju sami maknuli iz stranke ali ga, istovremeno, ostavili u fotelji župana. Koliko je to „vjerodostojno“ procijenite sami. Da li je veći grijeh prebijati suprugu ili se politički suprostaviti šefu? Za suprostavljanje šefu nitko nije našao opravdanje za razliku od šamaranja supruge što je ministrica obitelji stavila u kontekst „obiteljskih odnosa u koje se ne treba mješati“ a sve u kontekstu nedavno teško izglasane Istambulske konvencije.
Godina je, eto, počela žustro. Razvikani posao oko nabavke aviona F-16 Barak je propao. Ministar Krstičević se danima skrivao od javnosti da bi se danas, konačno, udostojao ukazati pred novinarima. Bolje da nije. Nemušti odgovori na precizna novinarska pitanja koji o poslu nabavke aviona znaju možda i previše samo su još više kod zainteresirane javnosti usmjerili da u toj priči ima previše „prljavog veša“ ili, manje vjerojatno, totalnog amaterizma. Ma, u Hrvatskoj je do sada raja popušila toliko cveba da se, u principu, i ne treba previše truditi da bi se neko „muvanje“ moralo previše skrivati. Na koncu, „pogreške u postupku“ brišu sve. U stvari, slušajući ga, da li je uopće taj lik sposoban da složi neku priču koja bi „držala vodu“.
Mrki minstar Medved, pak, od danas daje 240 milijuna bivšim, sadašnjim i budućim pripadnicima HVO-a za mirovine. I ponosan je na to. Ko i obično uredno se smrkava i napuhuje. Zašto i ne bi, pa nije to njegov novac već novac hrvatskih umirovljenika s kojim oni i tako ne bi bolje živjeli. Njima je omogućeno da dobiju 50 lipa i za bočice manje od pola litre kada ih prikupe po hrvatskim kontejnerima. Kako humano. Zamislite, koliko više tih bočica od 0,2 litre stane u jednu plastičnu vreću što produktivnost prosječnog hrvatskog penzića upeterostručuje. Na ovo su se mnogi danas digli na zadnje noge i ako se za ovu odredbu i njeno stupanje na snagu zna već više od godinu dana. Ma u pravu je onaj lik iz Požege da sitna raja obožava „generalske šamare“.
Da dan bude kompletan pobrinuo se notorni minstar Lovro obećajući „svekolikom puku“ da će državni ćate na svom računalu izvuči potrebnu dokumentaciju tako da se neće morati šetati od šaltera do šaltera. Dakle, što god zatrebaš bubni na prvi najbliži šalter i, caka-caka, eto potvrda koliko želiš. Problem je samo što mnogi od tih službenika nisu još dogurali niti do pasijansa na računalu ali ih, moli Lovro, ne zovite “„uhljebima“ jer to njega osobno smeta.
Ipak, na kraju, iskreno mi je žao Dade tamo u Gospiću. Žao mi ga je jer je i sam žalostan što ga najjače „ubijaju“ upravo oni koje je on stvorio i koji su njemu najviše „virili“, a dobro je znao za poslovicu „jebeš budalu kad zapali štalu“.
