Oda sarmi
Nije prošao ni jedan dan
otkad su te moje oči milovale
i usne dirale,
a već mi fališ ljubljena.
Miris tvoj još se vuče po kući,
zamaman.
Otkrivam ga po zakucima,
iskače iz ormara, iz džepova kaputa,
zakrene mi glavu u prolazu i ostavi na kraju tužnog,
pokraj praznog stola.
Gledam te u mislima,
na postelji od kupusa
s buncekom pod glavom,
tijela zavodljivo utegnutog u usku halju
što ističe tvoje obline.
Pogleda nisam skidao s tebe dok sam otkopčavao remen…
Znam da je rastanak bio neizbježan.
Sudbina je tako htjela
i odluka je pala velika poput hrasta u šumi.
Tim teža jer ni jedan prasac hrskave kožice
i nikakvi mlinci između purinih bataka
nisu mogli nas razdvojiti.
Sreća naša izgledala je beskonačna.
O, prokleta vago, zavidna drugima na sreći.
Zar si morala baš između nas plesti svoje spletke?!
Tuga,
tama
i kuhana nemasna piletina
sad me prate kroz život.
Dijetalac Novopečeni (dan prvi)
