Autor: Marjan Gašljević
Kraj je godine i svi zbrajaju i prebrojavaju događaje u protekloj 2018. godini. Svatko prebrojava po svom kriteriju i interesu. Neki prebrojavaju koliko se hrvatskih slavnih rastalo, a koliko se sastalo, koja je od tih slavnih koliko puta pokazala sise, a koliko guzicu, koliko je bluza promijenila najslavnija hrvatska odvjetnica i koliko su puta Beru pokušali skinuti s čela stranke.
I dok te „prevažne“ stvari zauzimaju medijski prostor skrečući pozornost prosječnog hrvatskog pučanina istovremeno više se nitko i ne sjeća onih preko 500 miliona zamračenih od već zaboravljenih Borgovaca koji i dalje „jašu“ u nekim drugim slučajevima i nekom malo drugačije posloženom sastavu jer je sustav 4-4-2 pročitan. Uza sve to nagurali su se savršeno polsloženi blagdani kroz koje dobar brojač dana s 4 dana godišnjeg odmora ne mora doći na radno mjesto cijelih 11 dana. Još kada bi tu mogućnost mogli iskoristiti radnici koji istinski nešto rade nekako bi to bilo prihvatljivo ali ta blagodat je omogućena, uglavnom, čoporima državnih i lokalnih uhljeba kojima je, i tako, većina radnih dana neradna.
Ponukan, očito, tom činjenicom neki od mnogobrojnih portala pokrenuo je izbor „hrvatskog najuhljeba“ zaboravivši činjenicu da bi mu i za skromniji spisak državnih, a kamo li lokalnih šampiona trebalo i stotine stranica.
U mnogobrojnim vijestima i vjesticama koje nam se nude kroz tih 11 dana „blagostanja“ svakako je odjeknula vjest da je cucak Medo za praznike dobio, ni manje ni više, već janjetinu za glavni obrok. Za 4 godine u kojima mu je onemogućeno lajanje jedan dobar obrok janjetine. Da li će Medo zalajati prije ili poslije janjetine i što će mu sutra biti nam meniju koga briga. Medo je, htjeli mi to ili ne, hrvatski „selebriti“. Zbilja jest vjest.
Istovremeno stotine tisuća hrvatskih umirovljenika, s manje ili više godina radnog staža i tako u konačnici po izračunu nije bitno, ruje po kontejnerima i premeće otpatke po zatvaranju tržnica da bi preživjeli „zasluženo vrijeme mirovine“. Vrijeme, dakle, kada ne bi trebali raditi već samo uživati u plodovima minulog rada. Svakako će im to uvelike olakšati ministar koji ponosno obećava 0,69 kuna po godini staža s čim će „ojačati“ mirovine, a kada ga netko upita da li bi on pokušao preživjeti mjesec s prosječnom hrvatskom mirovinom samo se uvrijeđeno brecne.
Istovremeno isti taj ministar zajedno s ostalim „društvom“ kuka za manjkom radnika ali i para u mirovinskim fondovima u Hrvatskoj te planira 63 tisuće radnih dozvola. I to mi bilo, nekako, razumljivo da istovremeno iz sustava rada svojim nečinjenjem tjeraju tisuće starijih radnika INA-e, Uljanika, 3. maja. Mnogi iz tih sredina već su davno otišli ne nasjedajući na prazne obećanja mnogobrojnih političkih glumatala tipa „ne damo Rafineriju“, „ne damo Uljanik“ ili „ako se Rafinerija ugasi mi se više nećemo baviti politikom“ a rado su ih prihvatili oni koji znaju cijeniti dobrog i stručnog radnika koji, sigurno, izlaze iz tih sredina. Perući vlastiti obraz pričaju, ista ta glumatala, kako će starije radnike zbrinuti kroz otpremnine dok gotovo nitko nije analizirao što znače te otpremnine. Za razliku od onih koji će „samo otići“ radnicima kojima se osiguraju otpremnine isto tako je osiguran put u siromaštvo samo nešto kasnije.
I tako dok neki u blagdanskoj euforiji sa svojih balkona bacaju petarde smijući se kada uspiju pogoditi prolaznika ,a još više kada se taj prestraši, jedan moj prijatelj me smiruje jer sam popizdio na te pucače. „Daj ne pizdi, da nije blagdana i petardi većina od pola milijuna branitelja ne bi nikada čula pucnjavu“. Sve kako ta većina ne bi čula pucnjavu isto tako velik broj onih koje je čuju otima se s poslodavcima, gotovo isključivo državnim, da ga se ne „pospremi“, s otpremninom ili bez nje, van sustava rada da bi se oslobodilo mjesto nekom od „rodjaka“. I to nije, uglavnom, vijest. Ako se koji slučajem i spomene u nekom mediju sve kako je brzo došla na stranice još brže nestane. Kako reče neki od tih naših mnogobrojnih političkih glumatala na jednoj seansi s novinarima „trebate pisati o pozitivnim stvarima“.
Slažem se pa nastavljam u tom tonu.
Jučer su, eto, osuđeni zajebanti iz News bara zbog neke svoje zajebancije. Našalili su se na račun jednog državotornog lika koji tu šalu nije mogao istrpjeti pa si je u njoj uspješno našao zaradu. Zbilja se nije dobro čak ni šaliti s nekim tko je blizak „Predcjednici“ i ostalim „viđenima“.
Istovremeno, ne tako davno, surovu i nepristranu „ruku pravde“ osjetio je i tamburaš koji se je, eto, usudio zapjevati bećarac.
Irci su narod poznat kao veliki veseljaci. Kažu: „Bog nije htio da Irci vladaju svijetom stoga je izmislio wisky.“ I sada mnogobrojni Hrvati luduju po irskim barovima, a na spomen Hrvatske i njihovog „malog mjesta“ zovu glazbenike da ih razvesele uz „Dirty old Town“.
Kako svaka priča ima svoje naravoučenje da Vas ne mučim: „Kradi, pljačkaj, varaj i otimaj ali, zaboga, ne zajebavaj se i ne pjevaj.“
Summa sumarum nazire se sumorna godina, a to kaže i Baba Vanga.
