Nekome naježiti kožu i proširiti žile kako bi krv još više grijala tijelo, to mogu učiniti samo iskrene i snažne emocije koje se rađaju kada doživimo nešto što se na poseban način utiskuje u naše moždane stanice – ili u dušu. Takvi osjećaji nisu česti, dogode se s vremena na vrijeme, a meni se koža naježila kada sam pročitao pjesmu „Krvna linija za grob 33“ Maje Heršak. Isprva pomislih da je stihove napisala moja sestra za koju nikada nisam doznao, jer tama kojom Maja progovara upravo odgovara mojoj krvnoj liniji.
Smrt postaje bliska u trenutku kada stihovi postanu java, kada ih progutamo s lakoćom, a opet i težinom bez koje najednom ne možemo živjeti; tmina je čarobna, a ponor postaje privlačan.
Još uvijek sam sanjar
Zaljubljena u stihove
Samo stranice duše
Ne ispisujem
Zlatnim mastilom
Moji su snovi
Tamnijih boja
I teže se budim
Gdje će nam tijela trunuti, koji su naši strahovi i čežnje, što izaziva naš duševni slom? Maja Heršak ima odgovore na pitanja od kojih svi bježe; jer teško je pružiti ruku neizbježnom umiranju, međutim odluku sudbine ne smijemo zanijekati.
Ja se ne bojim smrti
Mene je strah umiranja
Praznina, žalost te neprestana bol, dijelovi su Majinih stihova i koliko god nas činili tužnima mi ih jednostavno ne možemo prestati čitati; poistovjećivati se i žalovati poput kukaca na hladnoći u vremena kada spasa više nema i kada postajemo ogavni čak i pticama koje nas odbijaju kao hranu. Da, slamamo se bez prestanka upijajući svaki stih kao da je posljednji dio noćne more iz koje ćemo se napokon probuditi – međutim nećemo.
Ja sam nokat vjere
Ostavljena na žici
Nacističkog logora
Slijepljena krvlju za bodlju
Drhtim na vjetru nadanja
Nestat ćemo u kaosu rata, izgorjeti u potrebi za toplinom voljenih, nemoćni i usamljeni postat ćemo specijalitet Kuće zla, ukletog restorana koji za objed nudi oštećene duše, one koje je lakše probaviti jer nemaju snage opstati.
I prije nego nestanemo u krugovima pakla te zaključimo svoj posljednji ugovor, poklonimo se Maji Heršak, neokrunjenoj kraljici tame koja svojom poezijom otvara oči i jasnim porukama budi uspavane vjeđe smrtnika.
Načeti smo gnjiležom
Da se bol lakše ukorijeni
Otprhuje nas dah smrti
I kao voštanice u plamenu
Jedan za drugim nestajemo
Maja Heršak je izdala novu zbirku poezije, stranice koje najavljuju buđenje hrvatske poezije, omotane savršenstvom tame.
Mario Lovreković – Lovra
