Ljubav je pokretač, simbol, snaga i toplina, savršeni smisao postojanja, prolazak ispod duge, dodir, šapat, a ponekad i suha vatra, srdžba ponosnog vjetra samoće te nemilosrdna bol tugujućeg. Da, ljubav je sve navedeno, pa i više od toga, međutim ljubav je još nešto; ona je slikoviti stih koji čistoćom duhovne tempere vizualizira Marijan Lončarić. Njegov način izražavanja potiče rađanje nježnosti, beskompromisno udara u slabe točke zaljubljenih te mami uzdahe onih što ljubav prizivaju tihim molitvama u hladnim zaseocima patnje.
Marijan je rođen 28.11.1966. godine u Karlovcu. Osnovnu školu pohađa u Ozlju gdje i prve dvije godine srednje općeg obrazovanja. Tamo ga je profesor književnosti Željko Vegh svojim stručnim pristupom motivirao da se okuša u pisanju poezije. Jasno je da u njegovim pjesmama prevladava ljubavna tematika u kojoj on pronalazi samoga sebe, kao i svijet koji ga okružuje protkan maštom. Objavljuje pjesme u zajedničkom zbirkama, ali glavni djelokrug njegova djelovanja je društvena mreža Facebook gdje svakodnevno objavljuje svoje radove. Radi kao poslovođa u jednoj poznatoj klesarskoj radionici gdje njegov stvaralački duh ostavlja trag u mramornoj i granitnoj strukturi kamena.
Ljubav prema poeziji i čovjeku glavna je misao vodilja kojom on putuje kroz vrtloge života.
Otac je dvojice sinova, život sa suprugom i njima u jednoj mirnoj i skladnoj obitelji
ispunjava ga mirom koji on pretapa u svoje stihove.
,,Prođi preko svih zidova u svome životu”, krilatica je njegova koju mu je u posveti nekad davno napisao, njegov profesor i ona je mu je glavna je snaga kojom se suočava sa svojom sudbinom.
Iz jednog skromnog i podstanarskog života u Karlovcu vratio se u mjesto u kojem danas živi, u grad Ozalj, prostor gdje se osjeća najugodnije i najsigurnije. Pitoma priroda koja ga okružuje jedan je izvrsni motiv u kojem on pronalazi sebe i inspiraciju za svoje stihove.
duše se zavole šutnjom a ne riječima_
OGROMNA JE MOJA LJUBAV
Želio sam samo jedno
jednom saznati
kako je to
kad ja gledam u mjesec
a ti piješ mjesečinu iz mojih usana
U mojim očima ogleda se njegovo srebro
u kutu zjenica
zrcale suze
Ogromna je moja ljubav tog trenutka
kojom te volim
Ljubavi moja
Mojom nutrinom divljaju vatre sunca
i njegove zrake pale me
u svakom vrhuncu
svemira
drhtim
dok ti
osvajaš me
Noć je
i iz mene svjetlost gori kao nebo
u kojem se skrivaju
bljeskom
zvijezde
meteori
Ogromna je moja ljubav u tom trenutku
Ako jednom prestaneš voljeti me
sav ovaj plamen iz moje duše
u časku će me spaliti
jer ja ne mogu drugačije dočekati jutro
osim
u zagrljaju tvom
Krila sudbine odnijela bi me u svjetlost duge
koja bi se razlila nebom
kroz svaku kap moje suze
Ogromna je moja ljubav tog trenutka
kojom otkrivamo našu
vječnost
Ljubavi moja
Bez snage pojela me SLABOST
Skupljam po posušenim hodnicima suznih kanala
kristaliće tuge
Bojim sjenke po zidovima
Psujem
Do Đavola
Izdale me strvine u koje je uneseno
sve moje povjerenje
OČI slabost ne odaju
Nude i dalje bljedunjavi sjaj iskešenih bjeloočnica
Ugriz u drveni štap koji ti daju
kad pomisle
Skrenuo si s pravca pameti
Pomozite siromahu
Nije on kriv
Krivi su slatkorječivi akviziteri sreće
Odveli su ga na pogrešan put
Šum rijeke
kroz vodopad
taji
pražnjenje streljiva u tijelo optuženika
Kojeg se odrekla sva ta svita
koja nejasnim zlom diše
Pošteni su pred sudom svojih uvjerenja
Stvarno
ogavni
kamencem i dimom cigarete
kvarni
Igra pred kinom Slobode
odvela me prema matineji gluhonijemih
Samo mimika pokušava dokazati
Koliko je malih zrnaca prašine
Vrijedan život jednog čovjeka
Koji razmišlja
NEMA ME NIGDJE
Nema me nigdje
niti po namještaju razasuto
kao zrnca prašine po kojima je netko prstom napisao
VOLIM TE
Nema me u niti jednom slovu
što se pretvara u stih i tiho pjevuši
kad zaviruješ iza kuta zgrade
ulice gdje smo osjetili jedno drugo
KAKO SE NEDOSTAJE
Nema me nigdje
niti između dva kamena
kojima je popločena cesta
Koja otprema sve odlaske
Parkova ispunjenih golubovima koji ne nose poruke
Mene urezanog u koru hrasta
nevidljivog
sad
KAD SE UMIRE
Za ZG-Kult: Mario Lovreković – Lovra
