Aleksandar Olujić
Bilo je to krajem ’70-tih ili početkom ’80-tih. Privučen imenima glavnih glumaca otišao sam u kino pogledati jedan film, glumci su se zvali Barbra Streisand i Kris Kristofferson. Iako je u ono vrijeme do nas sve dolazilo s nekim zakašnjenjem Barbra je bila poznata kao velika zvijezda, a Kris… znao sam da je pjevač (mada mi njegov glazbeni opus istini za volju nije bio poznat) ali sam ga zapamtio kao glumca zbog po meni odlične uloge u filmu Sama Peckinpaha Pat Garrett and Billy the Kid.
Što reći o tom filmu? Iskreno ne bih ga se sjetio da pred koji dan nisam otišao pogledati četvrtu verziju te iste priče naslova A Star is Born, prvi puta snimljenoj 1937. godine, u kojoj ovaj puta glavne uloge igraju Lady Gaga i Bradley Cooper. Priča je to o velikoj ljubavi, putu k slavi i nezaustavljivom padu s njenih visina, priča stara koliko i sam showbussines, sam Hollywood.
Pošto je ta ista priča već tri puta ranije ispričana na velikom platnu čovjek bi mogao pomisliti kako ova, četvrta, verzija ne može donijeti ništa novo niti zanimljivo. I zaista, već prve scene ove inačice podsjećaju na onu s Kristoffersonom i Streisand: pijana, ostarjela rock zvijezda od koje je ostalo samo ime muči se na vlastitom koncertu da bi poslije njega zbog očajničke potrebe za pićem završio u nekom baru gdje susreće nju – mladu, talentiranu i potpuno nepoznatu pjevačicu i među ta dva svijeta zaiskri ljubav. Nije to jedina sličnost, može ih se naći više u filmu: Barbra na Krisov koncert dolazi helikopterom a Lady Gaga na Cooperov privatnim avionom, na dodjeli Grammija i jedan i drugi naprave scenu itd., no prava razlika između ova dva filma nije u radnji već u karakterima.
Da Lady Gaga zna pjevati jasno je svakome tako da me njene glazbene izvedbe u filmu nisu iznenadile. Publika je od nje ovim filmom dobila nešto na što nije navikla, Lady Gagu bez šminke, kostima i drugih „rekvizita“ koje krase njene glazbene spotove i nastupe. Ona je ovdje skinuta do kraja i pokazana u svoj svojoj ranjivosti kao osoba i baš takva njena pojava daje priči uvjerljivost. Da stvar bude bolja, ni Bradley Cooper nije svojom izvedbom ostarjelog rockera zaostao za svojom partnericom. Za razliku od Kristoffersona koji je u svom filmu pokušavao odglumiti macho lika, Cooper je stvorio lik ranjivog muškarca obilježenog bolešću, ovisnošću i dubokom tugom, odnosno „prekrasnu ruševinu prepuštenu oceanu cuge, redovno začinjenog tabletama“ – (Mekado Murphey NYT). Kemija između njih dvoje je više nego dobra što je vidljivo u krupnim kadrovima kojih u filmu ima dosta. Oni nose cijeli film u tolikoj mjeri da se neki, za mene, plitki i stereotipni likovi (poput glazbenog producenta Reza Gavrona) mogu mirno prošvercati bez da naštete ukupnom utisku.
Nema sumnje da je Bradley Cooper, koji je ne samo glavni glumac već i režiser i co-scenarist, uspio svojim režijskim prvijencem napraviti veliki film. Izbor Lady Gage za lik Ally mu je bio pun pogodak, tim više što je ona zajedno s Markom Ronsonom, Anthonijem Rossomandom i Andrewom Wyattom autor pjesme Shallow koja je postala hit. A baš stihovi te pjesme sažimaju u sebi sve ono što je u filmu bitno.
“Tell me something boy, aren’t you tired tryin’ to fill that void?”
