Aleksandar Olujić
Bio je to praznik u bivšoj državi, veliki, možda i najveći. Dva dana je trebao trajati, ali kod nas je uvijek sve, hvala Bogu, trajalo duže. Spajalo se s vikendom, a ako bi koji praznični dan pao u subotu ili nedjelju prebacivao se na radne dane. Kako bilo da bilo ljudi su mogli računati na četiri, pet dana slobodnog.
Za mene je to uvijek značilo samo jedno. Vrijeme je svinjokolje. Put pod noge pa u Slavoniju, na selo kod bake i djeda. Obično smo putovali vlakom, mama, sestra i ja, što je podrazumijevalo još i stajanje u hodniku vagona od Siska do Broda, barem za mene jer bi mama i sestra obično uspjele naći mjesto u kupeu usprkos velikoj gužvi u vlaku. Uvijek bi se našao netko tko bi ženi ustupio mjesto. Brzi vlak je trebao oko tri sata za tu relaciju. Glave naslonjene na staklo zurio bih u slavonska polja. Zelenila se ozima pšenica pod mrazom naspram crnim uzoranim poljima na kojima će sjetva tek na proljeće. Magla. Od Novske dalje brojim stanice. Znam ih napamet: Okučani, Gradiška, Staro Petrovo Selo, Kapela, Oriovac pa Brod. Tamo bi nas obično dočekao ujak, koji je uvijek za ovu priliku dolazio iz Njemačke, potrpao u auto i na selo.
Bakina i djedova kuća je na ključ, odmaknuta od ceste kao i druge kuće u selu. Čim uđeš u „avliju“ primjećuje se da su pripreme za sutrašnji dan u punom jeku. Dok baka pristavlja kavu djed nas zove da vidimo bravce. Da mu udovoljim dovlačim se do svinjca gdje se obično nalazilo barem pet svinja za klanje. Po jedna za nas, ujaka i tetku, a njima dvije. Nisu oni željni mesa, ali sramota da netko naiđe a nema se što narezati i na stol staviti.
Rano je jutro. Nevoljko se izvlačim iz topline kreveta i krećem u kuhinju. Ostali ukućani su na nogama puno prije mene, i ujaka naravno. On je sinoć došao kasno. Na svinjokolju je uvijek dolazio sam, bez žene i djece. Kao djeca su mala, a zima je, bolje da on to obavi bez njih. A već kad je tako, prilika je da se malo probećari sa starim društvom, što je ljutilo djeda jer nije red da oženjen čovjek banči. Dok ja srčem kavu dolaze oni koji će pomagati, sve rođaci i susjedi. Poslije će djed ići pomagati njima, ako to već nije odradio. Takav je običaj, ne samo za svinjokolju već i kod drugih velikih poslova. Dolazi i susjed Stipa, glavni mesar, nizak i nabijen čovjek uvijek sa šeširom na glavi, vječno raspoložen za šalu i podbadanja. Poslije kave kreće se na posao. Dobro je kada je hladno i ništa ne pada, a najgore kada je kiša. Na sreću, dio dvorišta gdje se obavlja klanje je betoniran pa se ne mora gacati po blatu. Ovaj prvi dio posla je najgori i najprljaviji. Skičanje svinja, smrad od „šurenja“ vrućom vodom, skidanje čekinja i dlaka. Dok sam bio mlađi uvijek sam izbjegavao taj dio sjedeći u kuhinji kraj peći, no kasnije sam učestvovao, mada nerado, u cijeloj priči od početka. „Drž’. Hvataj. Pazi da ne pobjegne. Primi, ne boj se, kako bi žensku u’vatio kad nećeš krmaču…“ Mene su, kao gradsko dijete, voljeli podbadati, naročito Stipa. „’Oćeš da ti odrežem „onu stvar“ od krmače?“ „A zašto?“ – čudio bih se naivno. „Ako za ništa drugo biće ti dobra za cipele mazati.“ Opći smijeh.
Kada polovice vise na „čiviluku“ daju meni da iznesem rakiju, kuhanu i običnu. Pitam: „Stipa hoćete li rakiju?“ „Ne da mi se.“ – odgovara on. Ja slegnem ramenima i nudim druge. Odjednom baka pita zašto Stipa ne pije rakiju. Odgovaram da je rekao da mu se ne da. „Ma on tebe zeza. Natoči rakiju i daj mu u ruku. Kad’ mu daš popit’ će.“ Treba znati slušati.
Za doručak je bio običaj da se posluže pržena svinjska jetra s bijelim lukom i vrući salenjaci. Poslije toga slijedi onaj dio posla kada svinje postaju meso (kako je to rekao jedan moj prijatelj). Noževi oštriji od britvi i vruća rakija znali su biti ponekad opasna kombinacija, na sreću obično se radilo o manjim posjekotinama. Do navečer bi uglavnom sve bilo gotovo. Kuleni, kulenove seke, švargla i kobasice nadjeveni, šunke i špek ako već nisu u pacu ono spremni za njega, mast istopljena, čvarci još topli, a u kuhinji cvrče krafne u friškoj masti. Poslije večere svatko ide svojoj kući. Dan je bio dugačak, a za većinu njih isto se nastavlja i sutra. Baka sprema za svakog od njih ponešto, već kako je red. Uvlačim se u krevet pod perinu. Smiješe se crvene jabuke i mirišu dunje s ormara. Laje ćuko negdje u selu. Umor mi sklapa oči.
Djeda i bake već dugo više nema. Ujak je prodao kuću u kojoj nakon njihove smrti nitko nije živio. Ja rijetko „spremim svog mrkova“, a i to samo kada idemo na groblje. Prođemo pored kuće, a u glavi mi stihovi Zvonka Bogdana: „nema više starog čardaka, ni đerma, ni debelog ‘lada od bagrema…“ Hej, Slavonijo ravna. Uđeš čovjeku pod kožu, u srce, napuniš mu dušu. Lijepa poput djevojačkih grudi pod dukatima.
