Autor: Denis Vidović
„Opet ideš?!“
„Zašto stalno?“
„A koga imaš tamo?“
„Rodbinu?“
„Curu?“
„Bratičinu jetrvine zaove?“
Ništa od toga, a opet, sve. Ne treba mi razlog da odem u Sarajevo jer je razlog zbog kojeg idem, Sarajevo. Saraj-ovasi, „dvor u polju“ ili „polje oko dvora“ kako ga je imenovao njegov utemeljitelj Isa-beg Ishaković. I aferim mu na tome! U Sarajevu se osjećam dobro, lijepo, nenadmašno. Ili bolje rečeno, nigdje se ne osjećam kao u Sarajevu. Mjesta koja posjetim povezujem s ljudima koje sretnem ili upoznam. Najveće bogatstvo šehera, grada Sarajeva su baš oni, insani, ljudi, raja. Još je Aleksandar Veliki govorio Diogenu: „E moj učitelju, da ste odmah otišli u Sarajevo, ne bi se morali potucati uokolo sa svijećom po cijele dane.“ Od moje prve turističke vodičice Amile koju sam upoznao za vrijeme njezinog gostovanja u Sisku. Zatim je tu Edina, utjelovljeni osmijeh, pjesnikinja iz Olova koja nije šparala tenisice ni strpljenje da bi mi pokazala grad; „Teta razapeta“ na Skenderiji, spomenik koji izražava prkos i simbol je otpora teškim vremenima, Zemaljski muzej, velebno zdanje podijeljeno u dvije zgrade koje dijeli botanički vrt, dušu dao za uživanje u knjizi. U muzeju je odnedavno ponovno izložena i Sarajevska Hagada, židovska knjiga priča, alegorija i predaja nastala u 14. st, koju su u Sarajevo donijeli Židovi protjerani iz Španjolske. Hagada je u Sarajevu preživjela inkviziciju, dva svjetska rata, holokaust i kulturocid te opsadu Sarajeva u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. Sarajevska Hagada jedan je od najstarijih simbola multikulturalnosti Sarajeva. S Edinom sam se popeo (dizalom naravno) na Avazov toranj s čijeg vidikovca na samom vrhu, možete svjedočiti ljepoti šehera. Edini mogu zahvaliti što me podučila i abdestu, ritualnom pranju prije namaza, molitve, kad sam spomenuti poželio klanjati. Aida, kolegica po peru me povela Alejom ambasadora šetalištem uz Miljacku čijom se cijelom dužinom prostiru ploče s nazivima svih dosadašnjih ambasadora. Gostoljubivosti i čovjekoljubivosti Sarajlija najbolje svjedoče Sabrina i Dino koji su me, iako me nikad u životu nisu vidjeli uživo, primili k’o rođenog, omogućili mi da noćim kod njih i nahranili me. Ta, ničim izazvana, a sveprisutna gostoljubivost je nešto što će vas pozitivno šokirati u Sarajevu. Kad sam ga prvi put posjetio, susjed i ja smo navratili u jednu od buregdžinica, najeli se pite i pomalo čavrljali s konobarom. Nakon što sam poželio platiti, konobar je to odbio. Častio je dva musafira, putnika, slučajna prolaznika, iako smo se vidjeli prvi put u životu i znao je da smo iz druge države i grada te da se možda više nikad nećemo sresti. „Jeste za kahvu?“ je poziv koji mi dosad nisu uputili ni u jednoj trgovini suvenira. Osim u sarajevskoj, naravno. Moja prijateljica Azra je uistinu zanimljiva osoba. Ona razbija sve predrasude o muslimanki kao podložnoj ili zatvorenoj isključivo unutar kuće. U studentskim danima kao borkinja se priključila obrani svog grada, a nakon rata borbu nastavlja u dobrotvornom društvu Hedija gdje neprestano i nesebično poboljšava grad, državu i svijet pomažući potrebitima. Azru nošenje nikaba, odnosno pokrivenost, uopće ne sprječava da se bavi planinarenjem, kao uostalom, i čime god poželi.
Osnovu i centar Sarajeva čini Baščaršija, „glavna čaršija“ trgovačka četvrt i stari dio grada. Sa sebiljom ili fontanom koja dominira i najprepoznatljiviji je simbol Sarajeva, Baščaršija je kovitlac svega: miris sudžukica, ćevapa, pita, začina, slastica tkanine, parfema, mnoštva, nebrojenih nacionalnosti, načina oblačenja, pokrivenih cura, cura u minjacima, miris drugačijeg i različitog. Baščaršija je prikaz Sarajeva na licu mjesta, Sarajeva u kojem je svatko slobodan da bira, slobodan da postoji. Poguzija je bosanski sleng koji označava nekog tko voli puno i dobro jesti. Ako ste te sorte na pravom ste mjestu. Od neizostavnih ćevapa koji su bili odlični gdje god sam ih probao, preporučam i pite: zeljanica, sirnica, burek (Jedina pita s mesom. Nemojte tražiti burek sa sirom koji, zapravo, ne postoji, dok ste u Sarajevu, ako baš ne morate). Svakako mi ukusna sjećanja bude i sudžukice, pečene kobasice od teletine te Begova čorba, juha od piletine i bamije koju obožavam. Ako se u Sarajevu, ipak odlučite za hamburger, hot dog ili pizzu, naravno da ćete pronaći mjesta za konzumaciju spomenutih, samo vas molim da mi to ne kažete jer ću vas bez oklijevanja prijaviti Udruzi za liječenje od neukusa. Gazi Husrev-beg, vojni strateg i namjesnik Bosne u 16. st. insan je kojem Sarajevo može zahvaliti mnogo toga. Najpoznatiji je po vakufima, odnosno „zadužbinama“. Vakuf označava dobro, novac, sredstva, koje osoba svojevoljno, u ovom slučaju Gazi Husrev-beg, izdvoji iz svoje imovine, i preda je na korištenje ili gradnju bilo čega što će moći poslužiti općem dobru. Tako Gazi Husrev-beg piše:
„Dobra djela gone zlo, a najuzvišenije od dobrih djela je milodar, a najuzvišeniji milodar je onaj koji ostaje zauvijek, a od dobrotvornih djela opet je najljepše ono koje jest, odnosno ono koje će se trajno ponavljati.“
Neki od njegovih vakufa su: medresa, srednja vjerska škola, sahat kula, džamija nazvana po njemu, bolnica…
Pada mi na pamet neuobičajen susret pri jednom od mojih posjeta Sarajevu. Naime, vidio sam da se u gradu nudi izložba fotografija Rona Haviva, američkog fotografa poznatog po tome što je svijetu kroz svoje fotografije ukazao na užase i nepravdu koji su zadesili Bosnu i Hercegovinu tijekom rata. Krenuvši prema gradskoj vijećnici, gdje je izložba upriličena, naletio sam usput na samog fotografa.
„Denis Vidović?!“ prišao mi je vidno uzbuđeni gospodin Haviv.
„That’s what they call me“, odvratio sam
„You’re a fabulous author! I enjoy reading you!“ oduševljeno mi je stisnuo ruku Ron Haviv.
Naravno da sam se pristao i fotkati s njim. Ipak, ne sreće čovjek svaki dan globalno popularnog pisca. A kamoli lažljivog humorista.
Sarajevom se možete kretati taksijem, koji je prilično jeftin, ako vas truli hrvatski naglasak ne oda kao turista, busom ili tramvajem, ali ja obožavam hodati. Pogotovo nakon svakog neuspješnog pokušaja švercanja. Sjećam se prvog takvog nemilog čina. Tad sam bio turistički vodič Karen, djevojci iz Hong Konga koju sam upoznao na autobusnom kolodvoru u Sarajevu. Kako smo šetali gradom sjetio sam se da bi mogli obići Zemaljski muzej. Pitavši za put, podlegao sam nagovoru prolaznice da se švercamo busom. Uspješno sam prošao prvu i jedinu liniju, odnosno vozača! Karen nije bila te sreće. Čim je prošla, vozač je skočio i milo zapitao:“ A šta je ovo?!“
„Ma, ona je iz Hong-Konga“ probao sam naći neko opravdanje.
„I ja sam iz Prijedora! Pa kakve to veze ima!?“ rekao je vozač nešto što nikako nisam mogao pobiti, iako ga osobno nisam poznavao. Džentlmenski sam platio karte za oboje, dok se Karen samo smješkala ne razumjevši da sam je ja, bez njene volje, pokušao uvući u mračni svijet švercanja. Drugi pokušaj organiziranog kriminala dogodio se u tramvaju gdje sam već na sljedećoj postaji imao čast upoznati kontrolora koji je ušao. Srećom, uz mene se švercalo još pola vagona, tako da je izaći morao kontrolor. Naravno i mi.
„Za žene, muškarce i malu raju“, naslov je koji sam posudio od jednog sarajevskog frizerskog salona. Sarajevo je zaista grad za sve. Ako vas Sarajevo nije oduševilo, mora da ste bili negdje drugdje.
