Autor: Marjan Gašljević
Zima 90-tih. I ako totalno apolitičan lik, ipak zamjećujem da se u Državi nešto opako gužva. Sve tamo neki mitinzi istine, a smrde na laž. Drekače ovdje, drekače ondje pa i puškaraju. Neki bradati lik pali raju koja sve više i jače lamentira s šubaretinama i kokardama. Svi odjednom ugroženi. Ma, jebote, ovi iz mojeg pogona podobivali stambene kredite pa napravili kučerine po vukojebinama a ja još uvijek podstanar. Kako divlja inflacija tako meni gazda uredno obračunava stanarinu, a njihova rata kredita manja od cijene kutije šibica. Nekako mi to baš ne ide u kontekst ugroženosti. I dok sve to nešto prolazi pored mene strpljivo rezuckam slaninu i luk povremeno ih zalijevajući nekom drekovačom sve čekajući da prođe danas i dođe sutra kad opet idem u pogon lopatati pjesak. U to netko grebe po vratima. Policajac, ili milicajac vrag će ga znati kako im se sada obraćati, a nikada se nešto i nisam volio obraćati im. Ja sam u duši pjesnik. Mrzim nasilje, a policija ili ti milicija, vrag će ga znati, asocira me na nasilje. Ugura mi neki poziv, a ja potpišem.
„Sutra se javiti u policiju radi uključivanja u pričuvni sastav“.
Pokorno se ujutro javljam na ispisanu adresu gdje me dočekaju dva mrka rumonje odmjerivši me od glave do pete. Poslije skužim da su me mjerkali kako bi mi odredili prikladnu odoru u kojoj se nađoh dok si rekao „keks“. Nekako se neugodno ogledam sve tapšući po sebi kad mi jedan rumonja ugura opasač i „odgojnu palicu“ popularno zvanu „pendrek“ te lisice. Drugi mi gurnu na stol pištolj s kutijicom metaka te automatsku pušku i RAP. Zurim u oružje i odmahujem glavom. Oni me ne shvaćaju. Gurkaju oružje prema meni, a ja se izmičem. „Priziv savjesti“. Promrmljam. „Pozivam se na priziv savjesti.“ Živo ponovim rečenicu koju sam negdje čuo i koja je ostala u mojoj pjesničkoj duši kao brana nasilju i militarizmu.
Tri su me dana muvali po policijskoj upravi ubjeđujući da nije vrijeme za moju pjesničku dušu i odbijanje oružja, a palo je i nekoliko šamara nestrpljivih ubjeđivača. Ništa me nije pokolebalo, već baš naprotiv.
U to je pao i snijeg. Pokrio i dvorište i krovove grada i policijske uprave. Uvališe mi lopatu te kantu za sol pokazavši mjesto gdje mogu nagrabiti soli za posipanje. Pjesnik i lopata to je dobitna kombinacija. Strpljivo sam po cijeli dan lopatao snijeg, posipao sol, a kada bih došao po šalicu čaja i paštetu svi bi se odmakli od mene mjerkajući me kao da sam kužan.
Vrijeme je neumitno curilo a ja sam, zavisno od vremenskih prilika i neprilika, lopatao ili mlatio metlom nestašno lišće zaostalo od prošle jeseni. Valjda je to bio zadnji snijeg te sezone. Napadalo ga je podosta. Mokar i težak. Gurao sam ga strpljivo po dvorištu trudeći se da hrpe poprime neki vizual sukladno mojoj umjetničkoj duši. I dok sam tako mjerkao jednu hrpu stušti se s krova prava lavina, meni se zamrači pred očima. I tu počinje priča.
Probudim se u bolnici sav u zavojima. Vele, nekoliko fraktura gornjih i donjih ekstrema. Tetoše me. Oko mene sve neki zamotani likovi. Onog izbušili tamo, onog pak tamo. Kada mene ptiaju gdje sam najebo, ja samo promumljam. Mjesec dana poslije odvezoše me u toplice na rehabilitaciju.
Sofoklova Antigona 5 stoljeća prije Krista zbog priziva savjesti dobrovoljno odlazi u smrt. Kroz povijest i kasnije susrećemo primjere od 2. knjige o Makabejcima, do apostolskih mučeničkih smrti i presude svjetskom boksačkom prvaku Muhammad Aliju zbog odbijanja odlaska u, po njemu, nepravedni Vjetnamski rat.
Članak 18. Opće deklaracije UN o pravima čovjeka od 1948. jamči pravo na priziv savjesti kao pravo na slobodu svjesti s tim da i danas pravni poretci zemalja ne jamče u praktičnom životu legitimnost prigovora svajesti koji izjavljuju pojedinci.
Legitimnost odbijanja uzimanja oružja najčešće je prepoznato kao pravo priziva savjesti. Sama legitimnost dovodi se u dvojbu u sve češćim situacijama u Hrvatskoj gdje se pojedinci pozivaju na to pravo. Posebnu pozornost u javnosti izazvao je slučaj gdje zaposlenica u ljekarni zbog, kako ona kaže, priziva savjesti odbija izdati kontracepcijske tablete koje su joj propisane liječničkim receptom.
Slučaj je izazvao pravu lavinu propitivanja različitih situacija u kojima se koristi i spominje mogućnost korišćenja priziva savjesti što je do sada, manje-više, tolerirano posebno u različitim medicinskim ustanovama i situacijama. Ovdje, kao totalni laik, ne želim donositi nikakav sud već ga prepuštam struci. S druge, pak, strane s pravom mogu sumnjati u struku posebno iz razloga dijametralno suprotnim o istoj stvari kao i prikrivanju, opet, neke radne skupine koja bi, kao trebala napisati novi zakon kojim će biti reguliran jedan od najprijepornih situacija u medicini – pobačaj i potpomognuta oplodnja. Poučeni iskustvom tajnih radnih skupina ovo ne liči na dobro.
No, što je s likom na kojeg je pao snijeg s krova u dvorištu policijske uprave? Pa lik je legenda iako nitko više i ne zna kako je stradao, ali se zna da je stradao u ratu o čemu jamči invalidnost i pozamašna mirovina. Čak više nije ni pjesnik. Revolucionar je.
