Jutro je. Jutro u krevetu. Drugo ili treće jutro u krevetu nakon dvanaest noći do sada koje sam proveo ovdje, u Virdžiniji. Prošlih devet noći zaredom pazili smo eksperiment od ponoći do osam ujutro. Nas trojica, jedan Armenac, jedan Indijac i jedan Hrvat. Oni su se izmjenjivali, ali ja sam devet noći zaredom pazio da elektroni uredno slijeću na naše protone i da se svi događaji uredno zabilježe. Sad vidim smiješak na vašim licima. Ne’š ti posla! Da smo sad oči u oči znam da bi ste pokušali razumjeti što se tu zapravo događa. U verbalnoj komunikaciji uvijek želimo ispasti pristojniji i bolji nego što uistinu jesmo. Iskustvo mi veli da su ljudi uvijek spremni tridesetak sekundi do najviše minutu posvetiti stvarima koje ih uopće ne zanimaju. A onda ih savlada dosada i utonu u neke svoje brige, misli… Tad im možete pričati svašta, ja obično odustanem. Ovaj put neću. A vi slobodno preskočite idući odjeljak.
Ukratko, kada se elektroni, oni isti elektroni, koji su u sudaru sa zaslonom katodne cijevi televizora stvarali pokretne slike ubrzaju tako da im energija bude sto milijuna puta veća od onih u televizorima događaju se na tren neke rijetke, zanimljive i dosad neistražene pojave. Taj tren koji mi želimo uhvatiti i razumjeti odnosi se prema duljini trajanja našeg života otprilike isto kako se trajanja našeg života odnosi prema starosti Svemira. Posljednju rečenicu možete koristiti kao dobar razlog što ste preskočili odjeljak, ali ako ste preskočili odjeljak onda vam taj razlog i ne treba. Meni i meni sličnima je ta rečenica zapravo inspiracija da cijeli život provedemo buljeći u zaslone monitora. Pokušavajući odgonetnuti. Razumjeti Stvar.
Razgrćem zastore na prozoru sobe. Kroz poluoblačno nebo nazire se Sunce. Točno preko puta je Patrick Henry Mall. Vjerojatno za Patrika niste nikad čuli, nisam ni ja, ali sada znam: Patrick Henry (1736-1799) je bio značajna figura Američke revolucije. Povijest ga pamti najviše po govoru poznatom kao “dajte mi slobodu ili mi dajte smrt”. Zajedno sa Samuelom Adamsom i Thomasom Paineom bio je jedan od najznačajnijih, i najradikalnijih, zagovornika Američke revolucije i republikanstva. Također je bio efikasan i u razotkrivanju korupcije u vladinom sektoru te u obrani povijesnih prava Američkog naroda. Danas ljudi ulaze u trgovački centar i ne razmišljajući o liku i djelu Patricka Henryja. Danas je povijesno pravo Američkog naroda kupovati jeftinu kinesku robu u neograničenim količinama. „Dajte nam kineskih dobara ili nam dajte smrt“.
Na zapadnom ulazu u Mall koči se veliki naslov trgovačkog brenda. Forever 21. Oni drže mladenačke stvari, robicu, nakit; majice, jaknice i namjerno proderane hlačice na čudnim mjestima. Svojevremeno sam nešto pazario kod njih. Za kćer. Kad je bila mlađa. Sada je i ona preko 21. Djeca su mi punoljetna i po konzervativnim američkim regulama. Sad samostalno mogu i na pivo kod Samuela Adamsa. Kako vrijeme brzo leti. A još jučer su na tortama bile dvije, tri svjećice. Starost ovdje dolazi brzo. Zapravo kako kome i kada.
Čitam da su sekvencionirali Jožu. Doktora Josipa Manolića. Drugog Predsjednika Prve Vlade RH. Potpuni genom. Hvali se s tim Fejsbuk prijateljica. Joža je jedini Hrvat o kojem imamo potpuni zapis. Kad bi se sad dogodila neka opaka genetska bolest i zbrisala sve Hrvate s lica Zemlje; dakle, ovdje, doma i u dijaspori i u Irskoj, Jožin redoslijed baza bio bi obrazac za rekonstrukciju Hrvata i hrvatstva. I hrvatske nacije; prema genetskom kodu gospodina Manolića. To bi bili dugoživući Hrvati. Jake krvi i otporni na kardiovaskularne bolesti. Antifašisti bez ideologije i srama. Baš ono sto je Europa stoljećima tražila od stanovnika koji obitavaše na Zidićima i Predziđima Kršćanstva. Jožin genom mogao bi se uvrstiti i u Lektiru, za prvi razred. Ionako za čitanje te literature treba poznavati tek četiri, pet slova. Problem je samo u zaštiti osobnih podataka, no i to bi se dalo srediti za pristojan honorar.
Pretjerao sam. Zapravo nemam ništa osobno protiv dosmrtnog predsjednika Nezavisnih Demokrata. Samo sam malo ljubomoran na sve te genetičare, mikrobiologe, medicinare i farmaceute. Svako malo izmisle novi lijek za neku opaku boleštinu. Karcinom. Puni ih mediji; ko posvuduša. Pa se stvar malo smiri, ljudi zaborave, a onda opet novo spektakularno otkriće. Na putu su da otkriju pravi eliksir života. Pa da svi živimo zauvijek. Ili bar toliko koliko je živio prvi čovjek, Adam i žena mu Eva. Par godina manje od tisuću. Za prah od kojeg je stvoren Adam, a poslije u biblijskoj sekvenci i Eva više nitko i ne pita. A prah je, nažalost, ono čime se ja bavim cijeloga života. A sad, gle: to zapravo nevažno. Jer ako struktura živi vječno koga briga od čega je sazdana. Pa me obuzme neki osjećaj prolaznosti o kojem me strah dublje razmišljati.
Jezero kaplic, jezero let
zdaj bu z nami vesel svet
