Autor: Miroslav Šantek Cobra
Bio je to početak kolovoza. Ratno ljeto 1992. Tramvaji te noći nisu vozili jer je Ilica bila potpuno raskopana, ne od granata, već od rovokopača, bagera koji su šnimkali ovu ulicu u srcu Zagreba. Prošetao sam od Trga do Kvatrića gdje se u jednom stanu gledala košarkaška utakmica – finale Olimpijade u Barceloni. Hrvatska – SAD. Američki NBA Dream Team. Onaj prvi, onaj najmoćniji ikad, sastavljen od neupitnih košarkaških zvijezda kakve se više neće pojaviti naletio je na tek rođenu, malu, ali vrlo moćnu Hrvatsku u kojoj su igrali sjajni igrači koji su ostavili neizbrisiv trag u povijesti ovog sporta. Moja ekipa iz tog kvatrićkog stana baš sport i nije pratila, nismo puno znali o materiji s televizije, osim da navijamo za “naše” – dečke ne bitno starije od nas, pet, šest godina razlike. Naravno, svi smo znali za Dražena Petrovića i Air Jordana i uz pivo, Jim Morissona i njegove The Doorse i Džoni Štulića i Azru s naših kazeta kao zvučne podloge pogledali smo taj mitski okršaj. Sjećam se i da smo kad je u jednom trenutku Arapović zakucao Amerima i tako doveo Hrvatsku u vodstvo gdje se Dream Team začudio i pogledao jedni druge ne vjerujući što im se događa, povikali – vidi ovo!
19. studeni 2018. Proteklo je puno vode Dunavom i Savom od tog događaja, a u velikoj auli OŠ Mate Lovraka u Petrinji okupili su se skoro svi učenici. Imaju papire i olovke u rukama, tu su i njihove učiteljice, ravnateljica Ankica Krnjaić Magdić s mikrofonom u rukama objašnjava da su skoro pa tu, za nekoliko minuta će doći, stigla je čak i dogradonačelnica Viktorija Kaleb, svi s nestrpljenjem očekuju dolazak dvojice košarkaša iz tog hrvatskog Dream Teama, ljude koji su ostavili neizbrisiv trag u hrvatskoj i svjetskoj košarci – jedan je početkom rujna primljen u Košarkašku kuću slavnih u američkom gradu Springfieldu i tako postao četvrti hrvatski košarkaš kojemu su Ameri odali najveću počast, naravno, on je Dino Rađa, a drugi je trenutni predsjednik Hrvatskog košarkaškog saveza, “Drniški orao” s 218 cm visine – Stojko Vranković. I Dino i Stojko su nekadašnje NBA zvijezde iz istog kluba Boston Celticsa i ovog prohladnog ponedjeljka su došli u malenu Petrinju upoznati i vidjeti cure košarkašice iz ove škole koje se zovu Lovrekice i koje uporno i marljivo već godinama uz svog trenera Ivana Borasa igraju košarku i ostvaruju sve bolje rezultate i to u neadekvatnim uvjetima. Naime, jedna razred ove škole je pretvoren u sportsku dvoranu – kraj priče. Pametnome dosta. Političari već deset godina obećavaju baš kraj ove škole napraviti veliku sportsku dvoranu za sve petrinjske sportaše ali nikako da se zapikne prva lopata. Sasvim je sigurno da ni ove 2018.godine to se neće dogoditi.
Tek kad ove ljude vidite uživo shvatite koliko ste ustvari niski rastom. Jedva su prošli kroz školska vrata, a klinci su ih odmah nagradili velikim pljeskom i uz pozdravne riječi dogradonačelnice i ravnateljice, dijeljenja autograma i zajedničkog kratkog druženja i fotografiranja s učenicima u pratnji Ivana Borasa, petrinjskih košarkaških stručnjaka iz kluba KK Petrinja, predsjednika Dražena Vučića i trenera Siniše Rogulje – Rubensa, predsjednika Košarkaškog kluba Sisak Milana Ristića i predsjednika petrinjskog sportskog saveza Marka Badrića, otišli u “dvoranu” gdje su ih čekale Lovrekice i temeljito ispitale baš sve što im je palo na pamet. Tako smo mogli čuti i doznati hrpu zanimljivih detalja o sportkim karijerama Dine i Stojka, a razgovor između cura i košarkaških zvijezda mogao je trajati danima.
Svakako treba napomenuti na kraju da je posjet Rađe i Vrankoića “malim” Lovrekicama, košarkašicama koje ostvaruju sjajne rezultate na državnoj razini i koje u potpuno neadekvatnim uvjetima treniraju, sasvim sigurno velika stvar i podstrek za njih. Rađa i Vranković su obišli i ostale petrinjske škole, ali susret s Lovrekicama i obećanje da će jednog dana ponovno doći i možda prisustvovati jednom njihovom treningu je nešto što se svakako pamti.
A i ja sam, eto, doživio uživo susret s momcima iz televizora iz nekog davnog kolovoza. Let it roll baby rooll – kaže Jim Morisson.
