Autor: Marjan Gašljević
Nakon dva tjedna saborske pauze poslije današnjeg aktualca svatko tko je imao imalo strpljenja za loš performans požalio je što ta nesretna pauza ne traje bar 365 dana godišnje. Iako svatko od nas ima rješenje na način da jednostavno isključi TV aparat ipak mi je to, nekako, štetočinski prema sebi samom. I ako HTV uopće ne gledam zbog negledljivosti onog što nude, to ne znači da ne plaćam svaki mjesec famoznih 80,00 kuna. Za ništa. Koliko god izbjegavao HTV niti drugi programi ne nude ništa više tako da, umalo, i u pola turske serije, negledljive i predvidljive kao i saborsko zasjedanje, iskoči netko od tih vrlih političara i započne „tušiti“. Ako ne iskoči neki političar pouzdano će iskočiti netko od hrvatske odvjetničke „prve lige“ pa će vas, kao danas uvaženi Veljko, recimo, ushićeno uvjeravati za svog branjenika maltene kličući „santo subito“ ili Jadranka i Čedo tužnih lica pred ŽDO kukati kako Todorić nema para a i nekretnine su u, nekom, čudnom statusu. Tužno. Pretužno.
Kako na svakom početku zasjedanja Sabora pred „uvaženima“ se ukaže Premijer da bi im odgovarao na njihova umna pitanja. Pored, najčešće, nemuštih i nesuvislih pitanja tzv. oporbe ne znam čemu potreba za „afirmativnim pitanjima“ pozicije koja mi, kontra premijerovoj rječitosti, nekako izgledaju kontraproduktivno. Nešto kao loša reklama za dobar proizvod.
Pitanje SDP-ova zastupnika Marasa o stranačkim prebjezima pokazalo je svu bijedu te tzv. oporbe i zbilja je, po meni, premijeru bilo dovoljno da samo izvikne: „Alkar Maras u ništa.“ Kao, premijer bi se trebao brinuti što iz SDP-a „bježakaju“ zastupnici sidrivši se u Bandićevu ili Vrdoljakovu klubu. Trebao bi se malo zabrinuti jedino kada bi se netko drznuo nekog od tih bezprizornih likova primiti u njegovu stranku ili, ne daj Bože, klub iste te stranke. Ništa na boljem putu mu ne bijaše niti stranački predsjednik pitajući gdje mu je (premijeru) Državni odvjetnik. Jebiga Bero, kažu da si bio odličan đak i student ali, brate, daj ponovi gradivo iz prvog srednje o triobi vlasti.
Gospođa Esih i gospodin Beljak pokušali su poentirati na davno recikliranim stvarima koje više u hrvatskoj javnosti, zbilja, ne prolaze: „Đes’ bio 91.“
Gospođa Esih krenula je, recimo, dobrim tragom ali ju je malo ponio, očito, populizam. Da je pitanje migracija, legalnih i ilegalnih, ne samo pitanje Hrvatske već i svijeta koji pokušava nešto preporučiti kroz globalni kompakt u Marakešu i to samo za legalne migracije još uvijek ne znamo tko će na tom skupu predstavljati Hrvatsku. To pitanje je, a u stvari i jedino suvislo od svih, formulirao zastupnik Klisović pitajući premijera tko kreira hrvatsku vanjsku politiku obzirom da on govori jedno, a Predsjednica, odjednom, sasvim drugo. Konkretan odgovor naravno nismo dobili tako da još uvijek nešto baš i nismo sigurni koja je službena Državna politika prema tom dokumentu i toj problematici i ako se, i legalne, migracije Hrvatske države itekako tiču.
A da se tiču govori sama činjenica o velikom broj iseljenih građana Hrvatske (legalnih migranata) i, istovremeno pokušajima Države da „dovuče“ strane radnike u Hrvatskoj kojoj danas odjednom itekako nedostaje radne snage. I ako taj problem neće rješiti globalni kompakt nužno ga je se žurno prihvatiti i bar pokušati zadržati ono radno sposobnog stanovništva u Domovini. Kako? Jednostavno. „Pregristi drek“ i zaboraviti socijalizam i načine ponašanja iz tog vremena.
Mnogi analitičari nam nude priču o kraju ere „rodjačkog kapitalizma“ s padom Todorića i Agrokora kakvog je on stvorio. Na žalost isto tako javlja se priča o tzv. „četvrtoj eri kapitalizma“ opet poniknula na, upravo istom tom Agrokoru. Dakle, bankarskog i fondovskog kapitalizma s kojim upravljaju neki, opet „ortaci“ ili, modernije i profinjenije nazvani „Borgovi“. Sigurno da te vrste gospodarstva nisu tekovina socijalizma ali teoretičari kažu da je „korupcija potekla iz socijalizma“ tako da, na neki način oni „tuknu“ na taj davno potrođeni projekt a stvarno rješenje je istinska tržišna ekonomija koja se ne libi u likvidaciju poslati firmu koja ne zarađuje a firme koje zarađuju svoje će radnike pristojno plaćati sukladno cjeni rada na tržištu rada. Da bi se uopće došlo do te razine nužno je državu razvlastiti a upravljanje i vlasništvo dati privatnom kapitalu. Ne privatnicima, da me krivo ne shvatite, tipa Todorić, Kutle, Gucić, već kapitalu kojim upravljaju ljudi koji poštuju pravila tržišne igre i, naravno, žele zaraditi što nas još uvijek često plaši: „Kaj bu došel Švabo i zarađivao na našem.“ Ako nećemo ili neznamo mi „zakaj“ ne bi bio i „Švabo“?
I, tako, dok hrvatski radnici odlaze a ministar Pavić pokušava dovesti ukrajinske, istovremeno hrvatska birokracija buja. Samo ove godine u urede javne uprave ušlo je preko 2700 novih „pisarčića“. I svi oni nešto rade. Čak bih i povjerovao Lovri da mu ti kadrovi trebaju za povlačenje iz fondova kada ne bi neumoljiva matematika pokazivala da smo u povlačenju sredstava iz fondova EU podbacili za skoro 3 milijarde. Koliko se na ovu temu „umirila“ ministrica Žalac toliko su, ipak, neki ministri jasno potvrdili promišljanja za nužnošću reforme javne uprave i drastičnog smanjenja birokratskog aparata.
Da li će smanjenjem broja birokrata doći do teškoća oko provedbe uzbora za koje Lovro tvrdi da će uvesti i provoditi elektronskim putem sigurno neće a neki se, pak, boje da će drastično porasti troškovi ukopa pokojnika jer će se morati, s njima, ukapati i gadegati da bi mogli glasovati.
U svakom slučaju Predsjednica na Berlinskom gospodarskom forumu tvrdi da Hrvatska može biti jadranski tigar. Slažem se u potpunosti ona to već jest. Malo malo pa rikne u nekom segmentu. Koliki će „tigar“ biti možda je samo još jedna lažna slika kao i, bar tako tvrde, lažni SMS-ovi, lažni osmjesi, lažne trepavice, …… U stvari, može li baš sve biti lažno?
