Autor: Marjan Gašljević
Nedavno, poslije političkog skupa grupice političara ili što je već bilo, kolega i ja sjednemo popiti kavu i malo razmijeniti mišljenja. Nakon nekoliko minuta sjedenja u tišini kolega potiho kao da pita sebe izreče: „Što o ovom imam napisati? Zašto baš takve likove moramo stavljati na naše naslovnice pored stotina tisuća osoba koje pošteno rade svoj posao i nitko za njih i ne zna?“
Ušutjeli smo zamišljeno beskonačno miješajući kavu u šalici shvativši da to pitanje baš i nema neki suvisao odgovor.
Kao i još desetak kolega pozvani smo i došli na taj skup, ili kako vole kazati, presicu, potrošili svoje prijepodne da bi čuli i prenjeli svojim čitateljima i gledateljima nešto što će nam politička elita koja se je okupila reći, tj., poručiti glasačima. Strpljivo smo „poškljocali“ nasmješene i namještene političare svojim fotićima pa uključili diktafone da nam slučajno ne bi promaklo nešto izuzetno važno što će biti izrečeno. Ma, u stvari, predugo smo u toj priči da bi uopće očekivali nešto posebno ali, eto, nikad se ne zna pa pozornost ne smije popustiti.
Ekipa nam je po nekom svom redu istresla „vreću“ davno recikliranih floskula i populističkih obećanja. Strpljivo smo sve to izdržali a jedan nadobudni kolega pokušao je pitati nešto što se društvu nasuprot i nije svidjelo da bi dobio odgovor da „to nije tema“ uz poziv da im se pridružimo na neformalno druženje uz kavicu i sokić te neke gricke. Zanimljivo, svi smo mahovom brzinom „zapalili“ svojim putem do svojeg stolića i svoje kavice.
Znam, ni prvi ni zadnji put. Ali, pitam se, zašto mi te osobe koje, recimo, rade svoj posao toliko medijski tetošimo i javnost opterećujemo njihovim likom i djelom a često i nedjelom, a oko nas žive i rade tisuće poštenih ljudi kojima je prvi izričaj njihov rad i rezultati njihovog rada. Takvi nam, a izgleda i javnosti, nisu zanimljivi. Ta, kome je zanimljiv tamo neki, recimo, arhitekt koji je projektirao neku građevinu u korist svih građana. Ili graditelj koji ju je sagradio. On postaje zanimljiv tek kada se, eventualno, oženi nekom sponzorušom koja bar jednom na tjedan pokaže gole sise ili guzicu. U stvari, u čemu se ta sponzoruša razlikuje od spomenutih političara koji, na sreću, ne pokazuju gole sisa i guzice ali zar nije prostije obećavati nešto što je svima jasno da se neće i ne može ispuniti. Koliko je licemjerno i bezobrazno nuditi potrebitima nešto imaginarno da bi ih navukao da baš njegovo ime zaokruže na listiću koji će mu biti ponuđen prilikom nekog narednog glasovanja. A onda kad taj lik uhvati svoju „masnu kokoš“ više ga nije briga a niti je pripravan utrošiti i mrvicu energije da bi bar pokušao ispuniti nešto od obećanog već samo, povremeno, reciklira te davno ispričane priče koje, na žalost, neki opet popuše.
Da li su, u stvari, ti likovi krivi što ih se u njihovom radu toliko preferira na štetu drugih ili smo za to krivi mi koji ih pratimo u stopu, škljocamo svojim fotićima i bilježimo svaku im izgovorenu riječ? I jesmo i nismo. Stranicu prodaje priča, a ako nema u priči bar malo prljavog „štofa“ ili golih guzica i sisa nema niti zainteresiranih, a brojevi ispod priče nose reklamu, novac i nove čitatelje.
Kome je, na koncu, bitno beskonačno valjanje u kaljuži informacija, dezinformacija i fake news ako to donosi dobit. Posljedice nabacivanja blatom nikoga ne zanimaju dok ne prijeđu određene granice utuživosti a, tek toliko da se zna, svaka priča ima svoje lice i naličje i može poprimiti sasvim drugačije konotacije pa i sasvim suprotne reakcije ovisno o načinu na koji je ispričana i cilju prema kojem treba usmjeriti čitateljstvo. Priča – informacija je nevjerojatno moćno oružje s kojim, na žalost, mnogi barataju vrlo neodgovorno.
Tako smo, eto, dobili i priču tamo nekog lika Habeka koji je promijenio stranu izašavši iz SDP-a a ušavši u HNS po njemu s namjerom da u svojoj (Varaždinskoj) županiji učini život građanima mnogo lagodnijim. Zar život građana ne bi bio makar malo lakši kada bi im rekao da je, recimo, kao ona Puhica, netko njegov dobio posao ili neku drugu sinekuru. Čini mi se da je istinu, ma kako bolna bila, ipak lakše podnijeti nego laž. U stvari, ne smeta me što lažu, smeta me što misle da smo toliko glupi da im vjerujemo. I tako iz dana u dan, iz sata u sat.
Istina je, zbilja, da se je srbijanski Vučić jako naljutio na namijenjeno mu mjesto u Parizu na proslavi stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata. Njegovo mišljenje je da je trebao sjediti u prvom redu ili bar pored Thaci-ja samom Putinu iza leđa ili bar po abecednom redu po kojem, izračuno je, bi bio vidljiviji. Kao i njegova vojska do i sa Krfa tako će i sam na dvjestotu godišnjicu, možda, sjediti u sredini.
Istina je i da se je prije te ljutnje razveselio gledajući vojnu vježbu „svoje“ vojske koja je izvedena kao protivteža vježbi Hrvatske vojske. Nitko mu ne uskraćuje pravo divljenja svojoj vojsci samo da podsjetim da „boj ne bije svijetlo oružje …“ a Hrvatska vojska je ne tako davno i niti približno tako kao sada opremljena pokazala da ima „srce od junaka“ uz nadu da „svijetlo oružje“ nikada više neće pokazati svoju moć a „srce od junaka“ kucati će u grudima sve dok je Croatie (pa i po abecedi kako reče Vučić) a ona je vječna.
A sada odoh na presicu možda čujem nešto novo?
