Kaos

Život bez uzbuđenja zna biti lijep, pogotovo kada čovjek dospije u određene godine bivanja, unutarnji kaos se smiruje kako ga poprijeko pogledamo, okolina razumije tvrdi stav koji odajemo, a ostatak čovječanstava niti ne zna da postojimo, u čemu na kraju iskreno i uživamo. Mir postaje blagoslov, a nema te bogoslovije koja bi ga mogla pružiti, osim one koja izvire iz slobodnih misli nastalih iz čiste osnovne potrebe za zdravim razumom. Tako zapravo i treba živjeti, ili barem sanjati o takvom životu, mada mnogi život završe opterećeni glupošću, bez saznanja, bez smisla. Kapitalisti, lažni mudraci, stvorenja bez snage za učenjem, bez volje za smislom; proces preodgoja ne postoji, jer se temelj zasniva na sirovoj gluposti, osnovnoj potrebi dokazivanja nazvanoj JA, a takvi na kraju bolje prolaze od onih koji žele mir.
Preokret bi se dogodio kada bi generacije i generacije umrle ne učeći nikoga, kada bi bile pasivne i samo udisale zrak, međutim utopija nije nešto što zaživljuje, što se prati kao uspjeh.
Opet, mišljenja se razlikuju, sirovi se vide kao pečeni, a pečeni pak kao već probavljeni, što zna poremetiti samu gradaciju, odnosno nemoguće je pronaći sud koji može reći tko gdje pripada. I na kraju, nije niti bitno, svi smo mi robovi života u iščekivanju Smrti, a ona je uvijek tu negdje, smije se i čeka, trlja dlanove, uživa, gladi koprenu koja joj ne smeta dok za sebe uzima već unaprijed zapisane žrtve.

Smrt i jest tema ove priče, možda filozofski započete, ali nije riječ o klasičnoj smrti, već o kraju koji je svjesno dao do znanja da postoji i da upravo takav želi i biti. Osobno teško prihvaćam odluke žrtve koju ću navesti, ali ne mogu učiniti ništa kako bih je odvratio od nauma, jer sama žrtva više nije niti blizu moga bića, ona je samo odabrala moje postojanje kako bi se izrazila, pokazala što joj se događa, a koliko sam razumio ona je spremna patiti jer poznaje neke više ciljeve. Osjećam bol dok opisujem, jer me s jedne strane miluje strah, a s druge nemir izazvan krutom nemoći, nepokretnosti, jer nisam poduzeo apsolutno ništa kako bih ispravio nepravdu, oslobodio nekoga od patnje, ujedno i oslobodio sebe od strave koju sada predobro poznajem.
Njezino ime ne znam, nije mi se uspjela ili htjela predstaviti, ali dati ću joj ime kako bih je lakše predstavio, opisao, i po samom izgledu te djevojke slobodno procjenjujem njezino ime, a ono je jednostavno: Bol. Ne znam kako bih je drugačije nazvao, a već sam naveo kako bol osjećam dok sve ovo pišem, jer doista ima težinu, stoga neka bude tako kako se i čini da jest.

Započelo je vrlo jednostavno, moja duhovna prisutnost nije bila dovoljno aktivna, te sam umorno i zamišljeno stajao pored prozora s južne strane stana. Promatrao sam parkiralište osobnih vozila i mislio ni o čemu posebno. Mnoštvo raznobojnih automobila, skupih marki, starih olupina, poneki vozači koji otežano izlaze sa parkirnih mjesta, poneki agresivniji koji pljuju vozila pored svojih, jer je problematično provući se do vozačkog mjesta, ljudi koji uvijek nekuda žure, ne poznaju toleranciju, sve vide kao prijetnju kojoj se moraju posvetiti napadom bez obzira imaju li pravo na to. Populacija vozača mijenjala se iz minute u minutu, a ja sam samo djelovao gledajući u prazninu predstave primata.
Trajalo je satima, nisam imao snage pomaknuti se s mjesta, stoga sam sve pripisao umoru, međutim sada znam kako sam morao biti na tom mjestu promatrača. Morao sam, jer se najednom, nakon grupnog pražnjenja parkirališta, pojavilo jedno poveće vozilo. Nalikovalo je kombiju, ali ne onom klasičnom. Plijenilo mi je pažnju odviše sjajnom crnom bojom, zatamnjenim staklima, te upornim radom motora. Limeno stvorenje potrošilo je više od sata, a ja sam, kao na neodgodivom tajnom zadatku, opsjedao prozor promatrajući ga široko otvorenim očima.
I ostao bih još nekoliko sati, promatrao bih, jer u datom trenutku, danu, nisam imao pametnija posla, međutim nisam ostao samo jer sam to osobno htio, već mi je interes pobudilo jedno drugo vozilo, jednakog izgleda kao i prvo koje sam pratio, a to drugo je prebrzo prišlo prvome, naglo je zaustavilo kretnje kotača, te još brže otvorilo bočna klizna vrata.
Trojica bez lica vukla su jednu djevojku u drugo, ono već s moje strane promotreno, vozilo. Ona se nije opirala, već je pratila njihov hodni ritam. Prije nego je ušla u drugo vozilo zastala je. Spustila je glavu i učinilo mi se kao da je nešto rekla ljudima pored sebe, a zatim je pogled uputila ravno prema meni. Promatrala me je nekoliko sekundi, kao da očekuje nekakvu reakciju s moje strane, pa nakon što je uvidjela da sam potpuni crni ohlađeni mramor, nasmiješila se, te ušla u mračno vozilo. Čuo sam zvuk oba motora, ali više nisam mogao pratiti kretnje njihovih vlasnika, niti onih koji su upravljali njima. Pao sam na tlo i odjednom više nisam vidio ništa što poznajem.

Probudio sam se u vožnji, tijelo mi je radilo pokrete kao da u automobilu bez amortizera prelazi preko neobrađenog polja. Izoštrio sam pogled, bio sam vezan na zadnjem sjedalu tamnog vozila u društvu troje ljudi, muškaraca s maskama bez forme na licima. Isprva sam šutio promatrajući kamo se krećemo, a zatim sam upitao gdje se to točno nalazim i zašto? Odgovor nisam dobio. Ponovio sam pitanje, pa potom osjetio lagani dodir na licu. Naglo sam se trznuo, a pored mene, jednako vezana, bila je djevojka koju sam promatrao s prozora.
„Sada ću ti sve pokazati“, šapnula mi je.
Pritisnula je moj lijevi dlan desnim zabijajući mi duge ispucane nokte ravno u meso, dok je drugim, lijevim, prekrila moje čelo koje je mahnito počelo napuštati glavu, svoju nosivu vlasnicu, i činilo se kao da mi odjednom nedostaje pola lubanje, kao da je nasilno posuđena nekom novom vlasniku.

Njezino tijelo, nago, hladno, tuku je i siluju, dvojica muškaraca koja bacaju prljavo zarađeni novac po njoj. Razbijenih usana, primorana, guta jednu od novčanica, jednu od mnogih kojima ta dvojica mašu, a potom istu prisilno mora povratiti. I tako nekoliko puta tijekom mučnog prisilnog snošaja na malenom tijesnom krevetu koji škripi kao da i sam osjeća jednaku patnju. Smijeh razara prostor u kojemu se nalaze, ona drhti, ali ne plaće. Trpi. Guta suze kroz grlo kako im ne bi dopustila još jedno zadovoljstvo, kako bi im barem pokušala dokazati da nisu dovoljno čvrsti za uništenje njezine snažne duše.
Kaos se nastavlja, u prostoriju ulazi još jedan muškarac, drugačiji od ove dvojice, čini se da mu ne odgovara stanje koje je zatekao i upućuje pogled koji označava iskreno žaljenje. Pruža ruke prema Boli kao da je pokušava zaštititi, međutim ona ostaje u zatečenom položaju ne uzimajući njegovu prisutnost za ozbiljno. Čini se kao da ga odveć dobro poznaje, a kada on shvati da nije postigao željenu ulogu zaštitnika, posegne za remenom te njime počne udarati po svemu okolo sebe osim po njoj samoj. Tuče dvojicu koju je zatekao, sve predmete u prostoriji, pa čak i sag koji iz sebe vrišti godinama nakupljenu prašinu.
Kada se napokon smiri glasno zazviždi i u prostoriji se najednom stvori vučjak krvavih očiju i pretjerano slinave gubice. Bolesnog je uma, to je očito, a čini se od udaraca koje je učestalo dobivao – posjeduje tragove remena po tijelu, još uvijek svježe, bez dlake na tim mjestima. Životinja je uz nogu gospodara, prva dvojica se odmah pomiču u stranu, a zvuk remena rasparuje čestice zraka iznad svih koji dišu. Vučjak skače i kreće na Bol. Ona ostaje nepomična, a vučjak joj prilazi straga pokušavajući ući u nju. Kandžama je grebe po tijelu dok se propinje na zadnje noge, trudeći se i žestoko skačući, međutim, srećom, ne uspijeva napraviti to što je vlasnik očekivao, ali kad to nije uspio pas, uspio je vlasnik – nakon što je još nekoliko puta izudarao jadnu životinju i rukama i nogama. Dvojica stoje i gledaju, nekako omekšanih lica, više gledajući trećega nego jadnu slomljenu životinju pored sebe. Sve prestaje nakon desetak minuta i najednom zaživljuje mrak.

Otvorenost očiju nisam odmah prepoznao, bio sam koncentriran na vučjaka i događaje kojima sam bio primoran svjedočiti, ali ubrzo sam zatim ponovno razumio kako se i dalje vezan krećem kao suputnik u motornom vozilu. Okrenuo sam glavu u lijevo, očekujući Bol pored sebe.
Bila je prisutna, ali više nije bila sama. Pored nje je sjedila djevojčica. Godine joj ne mogu ispravno ocijeniti, ali iznad petnaest nije mogla imati, samo nešto manje od toga. Pogledao sam je upitno, a Bol je usne raširila u jedan bolesno strašan osmjeh, kao da je moja gospodarica života koja mi upravo obznanjuje kako je i moj kraj zagrizao mamac, suludu udicu s crvom na vrhu, bratom onih kojih se moje truplo neće jednostavno zasititi. Onih kojima ću biti obrok i ne sluteći da to doista jesam.

I što ću duže truplo biti, to njih će više na gozbi biti, to svi ćemo uživati još i više.

Kamera, uredna dječja soba s medekima i raznoraznim plišanim tijelima, djevojčica u crvenoj haljinici, uplakana i uznemirena, dvojica joj govore kako je to normalno, kako je to novac za njezinu obitelj, kako danas svi tako žive, kako bi njezina majka bila ponosna na nju kada bi samo znala koliko se žrtvuje za svoje najmilije…
Kaos pronalazi svoj početak. Djevojčica je poslušna, prestaje plakati, a dvojica se trude kako bi joj nanijela jeftinu šminku počevši od pudera, rumenila, sjajila za usne, te maskare za oči. Kosu joj vežu širokim mašnama u dva repa iznad ušiju, na čelo joj stavljaju tamnu točku kao da iniciraju indijsko porijeklo, jer djevojčica ima tamniju put.
Proces počinje, snima se, ona skida odjeću sa sebe, naposljetku ostaje naga. Traže od nje da se potpuno otkrije, da pokaže ono što će novcem spasiti njezinu obitelj od gladi i ona to čini bez pogovora. Traže od nje da se još više pokaže, da se dodiruje iznutra, i sve postaje i više nego odvratno za svaki normalan um, ali ne i za njihov. Oni odluče snimiti gubitak nevinosti, oni dopuštaju da netko gleda njihova dlakava obnažena i stara tijela, a u tom trenutku njihova svlačenja ulazi čovjek s crnim vučjakom i počinje konačni…

…kaos!!!!

Bol sjedi na velikom kamenu uz rijeku, kamenje je oštro i tijelu nanosi posjekotine, naga je i prisiljena je valjati se po njemu, krv joj teče iz grudi, stopala, ruku, lica, ali ona šuti i radi to što joj je rečeno da mora činiti. Vrti svoje tijelo s jedne strane na drugu.
Pored nje su trojica i pas, nervozni su i tamane cigarete jednu za drugom kao da su im posljednje. Treći pije žestoko piće iz boce, pa ujedno vrijeđa drugu dvojicu pored sebe. Vučjak leži na tlu igrajući se s dječjim gaćicama, njušeći krv koju nalazi na njima. Čekanje im doseže vrhunac.
Kopnom im prilazi muškarac u bijelom odijelu, bez pratnje, ali s lovačkom puškom u rukama. Treći podiže ruke u zrak i osmjehuje se, jer očito se poznaju jako dobro, a u jednoj ruci drži digitalnu snimku koju želi prodati očito napaljenom kupcu. Ovaj je pak želi pogledati prije nego plati za nju. Treći vadi kameru te pušta snimku. Kupac kima glavom u trenutku kada je začuo vučjaka kako reži i djevojčicu kako vrišti, te uredno vadi debelu omotnicu s novcem. Bol se i dalje valja po oštroj kamenoj površini, jer tako jednostavno mora biti. Vučjak prilazi kupcu i pod stopalima mu ostavlja gaćice, a kupac ih uzima i stavlja pod nos. Udiše i zakazuje novi sastanak za mjesec dana. Govori riječi hvale kao da je doživio prosvjetljenje u hramu božanskih usluga.

Jedva sam disao, tresao sam se podno prozora s južne strane, nisam mogao govoriti niti išta drugo činiti. Isprva sam tražio razlog, način, opće bivanje, htio sam da mi netko pomogne, ali nisam imao koga tražiti za pomoć niti sam znao treba li mi uopće, jer nisam uspio percipirati događaje niti na koji način. Što se dogodilo, zašto mi je tako naglo pozlilo? – pitao sam se dok sam zubima hvatao zrak, škljocajući njima poput raka koji kliještima brani teritorij pod opsadom snažnijih jedinki.
Ustao sam trudeći se poput slova kojega je u rečenici progutala riječ, mislio sam i previše, nekako zaključio kako je umor učinio svoje. Okno prozora poslužilo mi je kao oslonac, sabrao sam nešto sline u ustima, pa je popio umjesto vode, jer do slavine doći – tada se činilo kao Sizifov začarani put. Stajao sam kao kruta biljka bez korijena, pogledavao sam prema parkiralištu usvajajući delirijum za koji sam bio siguran da se zbio u mojoj glavi. Drugih mogućnosti nije bilo, mislio sam tako, kada se najednom Bol ponovno stvorila ispred mene. Upravo se spremala ući u to prokleto tamno vozilo, i sjajna mi se, u duši, nasmiješila još jednom, meni, čovjeku u mraku, a ja nisam učinio apsolutno ništa…

I što ću duže truplo biti, to njih će više na gozbi biti, to svi ćemo uživati još i više.

Mario Lovreković – Lovra