Zbirka Zidine drugo je poetsko ostvarenje Dragana Mijatovića, dugoselskoga pjesnika. Riječ je o vrlo promišljenoj zbirci kojom dominira ispovjedna poetika, neodvojiva od slikarske dimenzije i glazbenoga utjecaja vremena bendova poput Azre i Ekaterine Velike. Kad bi se baš dubinski analiziralo Mijatovićeve stihove, valjalo bi uzeti u obzir da se glazbeno, slikarsko i poetsko u njega spajaju u jedno, a da autor jednostavnim metaforama oslikava pripadanje, samoću, transformaciju, prolaznost i ljubav. To je stih koji je iskustven i ne stanuje na Olimpu. Zar da se hvalim letenjem/ Jednoj ptici zapisat će u pjesmi Da.
O Mijatoviću smo već pisali u kontekstu predstavljanja zbornika Dok vlakovi prolaze. Tada smo ga upoznali kao glazbenika i pjesnika. Međutim, u subotu smo prvi put doživjeli i njegovo slikarsko umijeće na još jednoj umjetničkoj večeri u organizaciji Starih krovova i Kluba pisaca Dugo Selo. Vjerujem da je upravo ta (iako do ovoga trenutka javnosti skrivena) dimenzija njegove ličnosti ključna za njegovo književno stvaralaštvo te da ne bi bilo pretjerano zaključiti kako on piše o onomu što slika. Pored igre sjena, tim stvaralaštvom posebno dominira slika čovjeka koji potpuno sam stoji uz vodu, a upravo su voda i prolaznost života ključni elementi na kojima on gradi svoj poetski rukopis. Na taj će se lajtmotiv njegova cjelokupnoga stvaralaštva posebno referirati i urednik zbirke, Predrag Topić.
Bez obzira na, uvjetno rečeno, zanatski aspekt pisanja, odnosno spajanja riječi u smislene sintagme, pravo je umijeće svakoga autora uvući recipijenta u svijet svoje lirike na način da se doživi svaka riječ i da recipijent doista doživi neku vrstu katarze. Mijatović je na tom planu uspješan budući da svoj poetski glas gradi na golomu iskustvu te je teško ostati ravnodušan na takvu interpretaciju.
Sigurno je da našoj književnosti treba više takvih glasova te da nam na glazbenomu planu nedostaju bendovi kakvih više nema, onih balada kojih se svi nostalgično prisjećamo, kad se gleda onkraj ove dimenzije, u čistu umjetnost i emociju. Mijatovićeva zbirka, konačno, svjedoči o neodvojivosti glazbe od književnosti. Možda sam subjektivna, ali nekako, od svih umjetnika, ponajviše uočavam utjecaj Štulićevih tekstova. Mijatovićeve bih pjesme preporučila ponajviše mladima koji više ne vjeruju u smisao poezije, a možda ni u to da je važan (i koliko) njihov glas. Ako već niste, svakako nabavite ovu hvalevrijednu zbirku.
Eto me k’o u stapu
Kad bi bilo dovoljno snage
Da se podignem
Da se izlijem
Makar kad bih bio neslan i nejestiv
Pa da ti nisam za mazanje
Eto me k’o ponornica
Stisnut među stijenama
Možda bi bila druga prosudba
Al’ samo ovo lice imam
I kad eruptiram
S koliko lica ti dolaziš
K’o ptice na žicama
Dragan Mijatović, Eto me
