Autor: Jozo Nikolić
Niču svakodnevno novi trgovački centri, otvaraju se pa zatvaraju restorani i kafići, smjenjuju se vlasnici, unajmljuju se i iznajmljuju poslovni prostori, vrište nove reklame. I neprimjetno, potajice Pučke kuhinje. Ima ih u svakom gradu. Njihovo ime upućuje da je narod gladan. Ili barem jedan dio. Dok se bogatuni slikaju pred skupim restoranima i hotelima, oni kao sjenke dolaze po jedan topli obrok u danu. Ne žele biti viđeni, iako ih je društvo već obilježilo, na najgori način. Uzelo im dostojanstvo, a dalo im zdjelicu graha, gulaša. Ponekad i pečeno meso. Mnogi od njih su do jučer živjeli svoj miran obiteljski život. Skromni i zadovoljni. A onda su izgubili posao i nadu da će ga ponovno pronaći.
I Vukovar ima svoju Pučku kuhinju.
Moj prijatelj koji je do jučer imao dobar posao, završio je pred vratima Pučke kuhinje. Viđam ga u gradu s posudama za hranu, hoda pognute glave. Kaže mi da po hranu dolazi sve više hrvatskih branitelja. Oni koji su branili svaki djelić zemlje sada imaju samo jedan put: put do Pučke kuhinje.
O čemu razmišljaju naši bogatuni dok jedu skupa jela i piju skupa pića, dok spavaju u svilenim posteljama u skupim hotelima. Sjete li se ikada tih ljudi koji žive u ponorima siromaštva i kojima je, što je najgore, oduzet ponos i ljudsko dostojanstvo.
