Koliko li se je već u Hrvatskoj od njezine samostalnosti na različite načine, različiti likovi kroz različite reforme, postupke, izborne i postizborne kombinacije „spašavalo“ nesretni hrvatski puk. I uvijek, na žalost, u početku, tijeku, a posebno na kraju „spašavanja“ velika većina običnih, malih ljudi kriknula bi: „Nemojte nas više spašavati, molimo vas.“
Koliko li je samo licemjerje svih tih spašavanja i „neovisnih“ političkih likova govori samo najnoviji primjer u kojem je u nekoliko mjeseci politička „snaga“ od jednog saborskog zastupnika postala saborski klub s njih čak deset i postoji prostor i tendencija da će se taj broj povećati tako da već sada, a posebno poslije ta opcija više nije „snaga“ pod navodnicima već istinska politička snaga s kojom treba ozbiljno računati.
Upravo u tome i jest sva tuga kada hrvatski puk mora ozbiljno računati sa snagom koju čini naplavina beskičmenjaka koji bi i svoju majku prodali za neki sitni ustupak u vidu uhljebljenja bliskog rođaka ili još nekog jadnijeg dobitka. Meni tu tugu i jad posebno čini težom kada takvu političku prostituciju počini neka mlada osoba a svaki ozbiljan građanin danas u Hrvatskoj jedinu, istinsku nadu može se nadati u nekim mladim ljudima s novim idejama kojima nije na pameti samo politička prostitucija ili, mnogo češće i više, iseljenje u Irsku ili Njemačku.
Ovu digresiju od teme najavljene u naslovu namjerno sam napravio upravo da bih skrenuo pozornost na političke snage koja bi nam trebala donijeti jednu od „jačih“ i bitnijih reformi u Hrvatskoj u novije vrijeme. Reformi koja će obilježiti sadašnjost milion i nešto hrvatskih umirovljenika ali još daleko više generacije umirovljenika koji su danas u naponu radne snage i koji po sili zakona „otkidaju“ od svojih usta i usta svoje djece da bi današnji umirovljenici, usprkos pa i zasluženoj mirovini, živjeli na rubu siromaštva ili čak i ispod. I jedni i drugi ovise o dugogodišnjoj lošoj politici koju kroje i vode upravo takvi likovi okupljeni u razne političke „naplavine“ nakupljene oko kratkoročnih osobnih, sitnih interesa.
Našli smo se u trenutku kada treba pasti odluka da li ćemo nastaviti tim lošim putem dok se ne strmopizdimo preopterećeni neodrživim dugovima koji se, silom samog postojećeg mirovinskog sustava, gomilaju ili će mo nešto promijeniti da bi sustav, koliko toliko, popravili i kratkoročno i dugoročno učinili održivim i socijalno prihvatljivim.
Namjerno ili slučajno javna rasprava o reformi mirovinskog sustava vođena je, djelomično, u krivom smjeru. Naravno da je taj sustav vrlo kompleksan i njegovi kutci i zakutci nisu poznati čak niti upučenijima a kamo li laicima pa se onda sa strana „ZA“ i sa strane „PROTIV“ udara s elementima koji su, kao, prepoznatiljivi interesnoj većini a koji, u principu, ne znače mnogo niti za one sada a, bome, niti za one ubuduće.
Najviše energije potrošeno je na zakonsko promišljanje o „odlasku u mirovinu s 67 godina života“. Uz ostanak u Zakonu varijante „dugotrajni osiguranik“ ovo promišljanje u principu gubi svrhu da bude ključno na čemu će se reforma osporavati. I sama „penalizacija“ prijevremenog odlaska u mirovinu ima dosta varijanti koje se mogu povoljno primjeniti za buduće umirovljenike a da se ne „ošteti“ mirovinski fond. Za mene je vrlo upitno korištenje upravo tog prijevremenog odlaska u mirovinu uz razne „dokupe mirovina“ od kojih su neki završili i neslavno a sve uz „blagoslov“ države. Iz državne uprave, a posebno iz javnih i državnih poduzeća poslijeratnih je godina prava pomama za odlazak u prijevremnu mirovinu uz obilate otpremnine koje su isplaćivali i notorni gubitaši beskonačno se zadužujući za te otpremnine umjesto da sredstva usmjere u razvoj. Na taj su način počinili dvostruku štetu s jedne strane potrošivši ogromna sredstva na iskusne i, često, stručne zaposlenike koji bi i tako za koju godinu otišli u starosnu mirovinu da bi napravili mjesta kolonama uhljeba koji niti hoće niti znaju raditi. Druga je, pak, šteta što su te ljude gurnuli na teret i tako preopterećenog mirovinskog fonda a znanja i iskustvo koji su „otišli“ s tim ljudima su kolateralna šteta o kojoj, na žalost, nitko ne govori.
Isto tako, na što je davno ukazano i od europskih i hrvatskih stručnjaka koji se bave mirovinskim sustavima, problem i preveliki teret hrvatskom mirovinskom fondu su različiti obilici privilegiranih mirovina koje se, i ako nemaju uporišta u uplatama u fond, isplaćuju na teret istog tog fonda usprkos i zakonskih rješenja (koje treba samo doraditi i provoditi) da se takav način „perušanja“ mirovinskog fonda na štetu onih koji su ga punili izbjegne.
„U idućim će godinama, ako prihvatimo ovu mirovinsku reformu, mirovine rasti a država će uštedjeti oko 12 milijardi.“ Reče ministar Pavić prilikom gotovo svakog obraćanja u svezi reforme.
Svakodnevno raste broj korisnika mirovina, a pada broj onih koji uplaćuju u mirovinski fond. Za povlaštene mirovine u različitim oblicima godišnje se iz proračuna uplaćuje 6 milijardi a za ostale 11. Poslodavci u Hrvatskoj su, ujedno, najopterećeniji u EU u obaveznim mirovinskim davanjima s tim da njima na teret kroz razna druga davanja kojima pune proračun počevši od PDV-a i tih 17 milijardi umjesto u druga ulaganja završavaju u mirovinskom fondu. Ako prosječna radnička mirovina, za koju se u stvari i ne zna kolika je jer se prilikom statističkih izračuna u izračun uzimaju i one povlaštene, poraste za prosječnih 69 kuna lako je izračunati da prosječna povlaštena poraste za preko 300 kuna. Itd.
Ako to nije „perpetuum mobile“ što onda jest?
Marjan Gašljević
